U srijedu u 10 sati ujutro riječki Filozofski fakultet ugošćuje poznatog filozofa znanosti s njujorškog sveučilišta Columbia Philipa Kitchera. On je gost simpozija organiziranog u čast dvadesete godišnjice njegovog utjecajnog članka 'The Naturalists Return', u kojemu je zagovarao povratak naturalizmu u filozofiji, gledištu prema kojemu bi se filozofija trebala usko vezati uz one informacije o svijetu koje su dobivene kao rezultat znanstvenog istraživanja. Pored njegove supruge Patricije Kitcher, poznate stručnjakinje za filozofiju njemačkog mislioca Immanuela Kanta, na simpoziju će se moći čuti izlaganja drugih znanstvenika kako s riječkog, tako i sa susjednih sveučilišta.

Teme će se kretati od filozofije matematike i teorije spoznaje do etike i političke filozofije.

Novi ateizam

Iako Kitcherov akademski interes prvenstveno leži u filozofiji biologije, široj je publici zanimljiviji kao zagovornik tzv. novog ateizma. Taj naziv svoje korijene vuče iz činjenice da Kitcher, iako ateist, izražava neslaganje sa strategijama tzv. militantnih ateista, čiji je glavni predstavnik popularni Richard Dawkins. Kitcher smatra da je suvremeni militantni ateizam u određenoj mjeri opravdana reakcija na fundamentalizam koji se javlja u SAD-u i muslimanskim zemljama, ali tvrdi da se radi o suviše agresivnoj reakciji koja često ima kontraproduktivan učinak. Problem je u tome što militantni ateizam ima prvenstveno negativnu ulogu - argumentirano pokazati neutemeljenost vjerovanja u boga i druge nadnaravne pojave, ali ne nudi ništa alternativno što bi nadomjestilo ulogu religije u svakodnevnom životu. Stoga smo suočeni s izazovom razvijanja dobro artikulirane i uvjerljive verzije sekularnog humanizma koji bi mogao tu ulogu popuniti.

S obzirom na različitost religijskih doktrina (primjerice između jednoboštva i mnogoboštva), jasno je da one ne mogu sve biti u pravu, međutim nemamo nikakvog temelja za prosuditi je li jedan oblik religijskog učenja točniji ili istinitiji od drugog. Naturalističko objašnjenje ovog problema jest da naša religijska vjerovanja nisu rezultat nekog skupa činjenica, već su društveno i kulturno uvjetovana onim religijskim učenjima s kojima smo odgojeni. Međutim, religije ispunjavaju psihološke i društvene potrebe, odgovaraju na strahove i tjeskobe te ujedinjuju ljude. Čini se da su religije tako raširene upravo zato što imaju tu povezujuću ulogu koja čini religiozna društva otpornijima na raspadanje i vanjske utjecaje.

U tom se kontekstu postavlja pitanje može li ateizam zamijeniti osjećaj smislenosti i svrhovitosti svijeta koji nudi religija? Nije dovoljno da ateisti ukazuju na neopravdanost religijskih vjerovanja, već moraju ponuditi neki pogled na svijet koji će ispunjavati funkcije koje je dosad ispunjavala religija, a one su prvenstveno etičke. Dakle, pitanje je kako možemo biti moralni bez religije – vrijedi li onda ona poznata rečenica iz romana 'Braća Karamazovi' – ako nema Boga, onda je sve dopušteno?

Moralnost bez religije

Religija ne može biti izvor morala jer ako kažemo da je nešto dobro samo zato što je bog rekao da je to dobro, onda to može značiti da sve što bog naređuje ne može biti loše (čak ni ubojstvo ili silovanje). S druge strane, ako su neki postupci koje bog propisuje dobri neovisno o njemu, onda bog nije izvor morala i možemo biti moralni neovisno o pretpostavkama religije. Čak i ako pretpostavimo da bog jedini ima pristup spoznaji o tome što je dobro, a što je zlo, te nam on to jedini može otkriti – javlja se problem da se onda zapravo ne ponašamo moralno, već samo slijepo slijedimo autoritet. Kitcher navodi kako nas strašni događaji iz 20. stoljeća podsjećaju na to koliko je opasno opravdavati svoje djelovanje nečijom naredbom. Primjer za to su opravdanja koja su nudili nacistički dužnosnici za svoje djelovanje u Drugom svjetskom ratu.

Kitcher nudi objašnjenje evolucije moralnosti kao društvenog alata koji je omogućio život u većim zajednicama. Prije 50 tisuća godina naši su preci živjeli u malim miješanim skupinama, a da bi takav život bio moguć, bilo je potrebno ustanoviti nekakva pravila ponašanja i sustav kažnjavanja za one koji se ne drže pravila. Upravo su religije poslužile kao potpora utvrđenim pravilima – s obzirom da nije moguće vidjeti i sankcionirati svako kršenje pravila – ideja bića koje sve vidi i čuje motivira ljude da poštuju pravila. U međuvremenu, ljudi su ta pravila pounutrili. Prema ovom objašnjenju slijedi da moralnost jest ljudski proizvod, ali ne u smislu da potpuno slučajno odabiremo kako se ponašati, već su naši moralni osjećaji nešto što je duboko usađeno u naše ponašanje razvojem ljudskog društva jer je upravo takvo ponašanje značilo opstanak u većim zajednicama.

Smisao života

Gore iznesenom objašnjenju religiozna osoba može prigovoriti: možda religija i nije nužno temelj za moralnost, ali što je sa smislom i svrhom života, kako živjeti s mišlju da je sve besmisleno? Kitcher priznaje kako je onima koji smatraju da je svemir nastao prema nekakvom božanskom planu možda razočaravajuća spoznaja o tome da suvremena kozmologija te Darwinova teorija o nastanku života ne ukazuju na postojanje nekog svrhovitog razvoja svijeta. Međutim, pretjerano je tvrditi da nas sekularistička perspektiva posve lišava svrhe ili smisla. Jednostavno se, kao i u slučaju etike, radi o obratu – umjesto da nam neko biće izvana nameće svrhu, sami ljudi odabiru svoju svrhu.

Tu zapravo imamo sudar dvaju ideala ljudskog postojanja: religijskog ideala poniznosti, samoodricanja i podređenosti nečemu većem od sebe samog te sekularističkog isticanja autonomije i slobodnog izbora. Međutim, ne radi se o perspektivama koje se isključuju, jer čak i religiozni ideal podrazumijeva slobodan odabir vjere – nitko ne vrednuje religioznu osobu koja je prisiljena na vjerovanje. Čak i religiozni ljudi smatraju da ljudski život dobiva smisao kada se osoba identificira s nekom božanskom svrhom, a ta identifikacija proizlazi iz slobodnog odabira i vrednovanja te svrhe kao dobre.

Kitcher zaključuje kako se sekularizam treba još razvijati da bi mogao preuzeti neke od funkcija koje religija pruža ljudima te da zapravo ne postoji nesavladiva prepreka koja bi onemogućila da on preuzme te funkcije. Stoga je na ateistima da umjesto čistog nijekanja boga i protivljenja religijama kao što to čini Dawkins ponude neku konstruktivniju opciju.

Koliko su njegove te ideje drugih znanstvenika na ovom skupu pertinentne u promišljanju suvremenih problema društva i filozofije, možete danas i sutra uživo pratiti u videu malo niže ili na linku: http://avc.uniri.hr/live/