Zapadna društva sve su starija i imaju sve manje mladih radnika, zbog čega im prijeti nestašica onih koji će raditi u skrbi za starije osobe, no Japan je rješenje pronašao u robotima.

U mnogim zapadnim društvima postalo je uobičajeno da se za građane treće dobi brinu njihova ne više toliko mlada djeca ili stariji zaposlenici. No radnika je sve manje jer malo tko želi raditi taj težak i slabo plaćen posao. U Japanu su se snašli i poslove ponudili - robotima.

U Minami Tsukubi, domu za starije i nemoćne u blizini Tokija, njegovateljica Asami Konishi na kukovima nosi robotsku spravu koja joj olakšava rad.

'Stvarno mi pomaže kad trebam podići težeg muškog pacijenta', otkriva ta 34-godišnjakinja.

Takav i drugi kiborški uređaji koje proizvodi tvrtka Cyberdyne Inc. daju snagu onom koji ih nosi, ali mogu ljudima vratiti i mobilnost te im omogućiti stajanje ili hodanje. Sprave Cyberdynea čitaju bioelektrične signale koji se šalju iz mozga u mišiće i tako korisnicima omogućuju kretanje.

"Spajamo ljudske i robotske informacijske sustave“, ističe Yoshiyuki Sankai, inženjer koji je osnovao tu tvrtku 2004. godine.

I druge, veće i poznatije japanske kompanije razvijaju robote koji pomažu starijima i nemoćnima. Panasonic izrađuje robotski krevet koji se pretvara u invalidska kolica. Sonyjevi električni štenci i druge robotske životinje koriste se u terapiji za usamljenost i demenciju.

"Samo kad ga pogledaju ljudi se nasmiju i tako vježbaju mišiće lica“, naglašava Kenshin Noguchi, menadžer Minami Tsukube zadužen za promidžbu, govoreći o Paru, krznenoj robotskoj bebi tuljanu koju je dizajnirao japanski AIST.

Paro košta oko 3700 dolara i reagira na dodir, zvuk i svjetlost. Kad mu se dotaknu brkovi pomiču se njegova glava i peraje. Taj robot trepće i ispušta zvukove tuljana, a u Minami Tsukubi u pravilu stoji na uredskom šalteru na ulazu, gdje ga stanovnici doma glade ili grle u prolazu.

U tokijskom domu Shintomi stariji se rekreiraju uz Peppera, oko metar visokog humanoidnog robota velikih očiju koji predvodi zajedničko pjevanje. Telekomunikacijski i financijski div SoftBank je prodao oko 16 tisuća primjeraka tog robota, većinom u Japanu.

Pepper komunicira s ljudima, odgovara na jednostavna pitanja poput 'gdje je zahod?', a zna se i okušati kao prodavač. Trenutno ih u SAD-u radi nekoliko stotina, nudeći proizvode poput pive.

Jedan od glavnih razloga vodeće uloga Japana u naprednoj robotici u zdravstvu je loša demografska slika te države. Japanaca je sve manje i sve su stariji – već je gotovo četvrtina stanovništva starija od 65 godina, a do 2050. se očekuje da će taj postotak biti veći od 40 posto. Već danas se tamo stariji brinu za starije.

Roboti su dugo i dio japanske popularne kulture. Amerikanci ih ne prihvaćaju tako brzo. Stručnjaci smatraju kako je to dijelom zbog nerealističnih očekivanja i straha. Američki potrošači žele robote koji će biti kao ljudi, a bojazan od kiborga i umjetne inteligencije pojačali su filmovi poput 'Terminatora' i 'Matrixa'.

Iako SAD ne stari toliko brzo kao Japan, Amerikanaca starijih od 65 već ima više od 52 milijuna. Očekuje se da će ih do 2060. biti dvostruko više te da će jedan od četiri Amerikanca biti te dobi.

U isto vrijeme SAD, kao i druge razvijene ekonomije poput Njemačke ili Južne Koreje, gube udio mlađih radnika, onih koji su najsposobniji brinuti se za starije.

Projekcije predviđaju da će u idućem desetljeću potražnja za tim poslom narasti za 40 posto, no i da će doći do nestašice radnika jer je riječ o slabo plaćenom, no napornom i fizički iscrpljujućem radnom mjestu.

U Minami Tsukubi stoga smatraju kako bi upravo roboti mogli pomoći da radnici budu duže aktivni i kako bi njima mogli privući mlađe ljude jer stvaraju osjećaj visokotehnološkog okruženja.