Znanstvenici čekaju da njezina tri ključna instrumenta ubrzo potvrde da je prošla kroz heliosferu i ušla u međuzvjezdana prostranstva. Dva su već ispunila predviđanja, međutim, treći je otkrio neke nova teritorije koje nitko od znanstvenika nije očekivao.

Prvi znak da je Voyager na samom izlasku iz Sunčevog sustava, nagli pad u broju solarnih čestica, zabilježio je u kolovozu prošle godine instrument Low Energy Charged Particle (LECP). Njihova gustoća smanjila se čak tisuću puta. Istovremeno je broj udara kozmičkih zraka iz Mliječne staze porastao za oko 10 posto.

Drugi detektor čestica, Voyager Cosmic Ray Subsystem, registrirao je pad broja nabijenih atomskih jezgara Sunca i povećanje koncentracije jezgara koje stižu izvan našeg sustava.

Ove promjene izgledaju kao jasan znak da je Voyager završio svoju konačnu misiju probivši kukuljicu Sunčeve plazme. No mjerenja trećeg instrumenta to ne potvrđuju.

Heliopauza, granica između lokalne heliosfere i međuzvjezdanog područja, ne bi trebala biti samo granica nakon koje nestaju čestice Sunca već i u kojoj se mijenja djelovanje magnetskih polja. Voyagerov magnetometar doduše jest zabilježio promjenu - snaga magnetskog polja je porasla, međutim, njegov smjer se nije promijenio; ostalo je usmjereno od istoka prema zapadu u skladu s utjecajem Sunčeve rotacije. U međuzvjezdanom prostoru to bi se trebalo drastično promijeniti - magnetske bi silnice trebale biti usmjerene od sjevera prema jugu. Ova očitanja mogu se protumačiti na dva načina: ili je Voyager 1 otkrio da je međuzvjezdano magnetsko polje savršeno poravnato sa Sunčevim, što je malo vjerojatno, ili je sonda još uvijek pod utjecajem Sunčevog polja.

Kada se sve zbroji nameće se zaključak da je Voyager ušao u neku novu vrstu Sunčevog okoliša u kojem utjecaj naše matične zvijezde slabi pa međuzvjezdane čestice lakše prodiru. Iako se ovo područje još ne može nazvati međuzvjezdanim, pišu u izviješću stručnjaci, ono bi moglo predstavljati svojevrsno sučelje između solarne plazme i galaksije.

'Granica bi mogla biti ponešto turbulentna. Još ne znamo', rekao je dr. Ed Stone, jedan od stručnjaka iz misije Voyager. 'To je ipak istraživanje, a mi tek trebamo otkriti kako priroda stvara ovo sučelje. Ono bi se trebalo pomicati jer Sunce 'diše' prema van i prema unutra', objasnio je.

Kada izađe iz Sunčevog sustava, Voyager 1, lansiran 1977. godine, nastavit će putovanje našom galaksijom. Kroz 40-ak tisuća godina proći će na oko 1,7 svjetlosnih godina od zvijezde AC+793888 u zviježđu Žirafe. Njegovo putovanje nema neko konačno odredište.