2011. je bila godina do čijeg smo izmaka počeli uzimati zdravo za gotovo da hitovi najvećih pop-zvijezda imaju dubstep-dionice; godina u kojoj je zahvaljujući dubstepu Sjeverna Amerika - nakon niza lažnih uzbuna u devedesetima i nultima - konačno istinski, masovno zarejvala; godina u kojoj su na dubstep zabrijali i Korn i preživjeli članovi Doorsa, u kojoj je čak i Justin Bieber rekao da za svoj idući album 'eksperimentira s dubstepom'.

Paralelno sa svim tim, 2011. je ujedno bila i godina u kojoj su kužeri i pasionirani ljubitelji elektronike - mahom digli ruke od dubstepa, okrećući se ili različitim permutacijama onoga što znamo zvati 'UK Bassom', ili kantautorskim elektroničarima s tek diskretnim prizvucima dubstepa, ili pak nečem skroz trećem (npr. čikaški juke). To je profil publike koju se po inerciji doživljava kao barometar po kojem računamo što je cool, a što ne, i računica se čini jednostavnom: dubstep se iskomercijalizirao, dubstep je dopro do najširih masa, dubstep više nije cool, ne?

Pa, ovisi koga pitate. Jer 2011. je bila i godina u kojoj je dubstep masovno postao cool nekim skroz drugim publikama, uključujući i... metalce! Kao i mnoge koji su u duši barem malo metalci.

Bio sam nedavno na jednoj dubstep-veselici, okružen mladih ljudima koji, mladi k'o mladi, hoće energičnu muziku na koju se mogu pošteno iskakati. Moglo se tu čuti svakakvih vrsta dubstepa, no osjetno se najviše divljalo na nabrijani dubstep 4.0 a la Skrillex (1.0 = začeci, 2.0 = halfstep, 3.0 = wobble) - onaj koji neki pogrdno nazivaju 'brostepom.' I kad je DJ pustio 'Crowd Control' Excisiona & Downlinka izbio je KAOS, svi oko mene skaču kao luđaci, a ja skužio da radim nešto što nisam radio valjda još od kratke metal-faze u tinejdžerskim godinama: skužio sam da *headbangam*.

Dovoljno vam je već baciti oko na logoe Excisiona ili Skrillexa da vidite koja je ura, već i sama vizualna estetika jako baca na metal. Nadalje, struktura nabrijavajućih dijelova koji pripremaju teren za bombastične dropove je dosta srodna ping pongu nu-metala između primirenih strofa i razbijačkih refrena (nije ni čudo da su se Korn prvi prikačili za vagon!). I rifovi nisu više nešto što zovemo 'rifovima' u nedostatku boljeg termina kojim bismo opisali elektroničarski ekvivalent rokijanja, nego baš jesu rifovi – ono, možete uz njih mahati kosom i svirati zračnu gitaru i sve!

Do uspona wobblea bas je bio centar priče, dok se s brostepom akcija mahom preselila u spektar srednjih tonova – tamo gdje, jel'te, mahom prebivaju i električne gitare. Brostep je toliko popularan između ostalog i zato što zadržava štošta od svojih čari čak i ako se sluša na jeftinoj modernoj lo-fi tehnologiji žnj-kvalitete: jest da je najbolje čuti 'Scary Monsters and Nice Sprites' na moćnom ozvučenju, ali čak i ako je slušate na najjadnijim zvučnicima mobitela ili laptopa, vi ćete i dalje osjetiti barem nešto od njene esencije (dok pak na istoj aparaturi klasični halfstep, baziran na dubinskim frekvencijama basa, nema apsolutno nikakvog smisla)... Uglavnom, s brostepom smo, desetljećima nakon Ljeta ljubavi, konačno doživjeli zvuk koji istinski zavređuje titulu – elektroničarskog heavy metala.

Jedan od najčešćih prigovora na ovu muziku je da je pretvorila dubstep u 'novu drumbu'. Usporedba nije besmislena: mnoga zvučna imena brostepa istovremeno produciraju i drum'n'bass (mada vrijedi pripomenuti i kako razmjena žanrovskih dobara nipošto nije jednosmjerna). A, uostalom, i sam sam posvjedočio kako je, na onoj večeri koju sam ranije spomenuo, DJ tu i tamo umiksao i nešto drum'n'bassa – i kako je ekipa i na to skroz odvalila. I u redu, jako dobro znam da nisam jedini koji je nekad volio drum'n'bass, a da bi mu potom nakon nekog vremena potpuno dopizdio, tako da sam svjestan da će spominjanje drumbe kod mnogih pobuditi negativne asocijacije...

Međutim! Zamolio bih sve vas koji ste također nekad išli na d'n'b-partije, a više ne idete - da se probate na trenutak sjetiti kako vam je to tada zvučalo, kako je to izgledalo, zašto ste uopće nekada išli na te partije. Jer, ono... Nekad ste ipak imali razloga za ići na te partije, ne? Jest da se nakon nekog vremena izlizao drumbin arsenal zvučnih trikova, no sjećate se valjda kako ta muzika nekoć jest zvučala svježe i uzbudljivo? (Mislim, barem većem broju ljudi; bez uvrede svima koji plamen d'n'b-a i dalje drže živim.)

U nekoj skoroj budućnost ova priča bi lako mogla zaglaviti u formulaičnoj monotoniji u kakvoj je svojedobno zaglavio i drum'n'bass, ali otom-potom, koga briga, jer u ovom trenutku brostep je – kaotično živopisan i beskrajno zabavan. I ne samo to, nego još nisu ni približno iscrpljene mogućnosti križanja s drugim vrstama elektronike: Dillon Francisov remiks Kill the Noise je sick sick SICK i sam po sebi ima dovoljno ideja i zamaha za potencijalno rađanje cijelog jednog novog žanra.