Oglasili se hrvatski metalci prošlog tjedna! Mislio se i ja oglasiti malo prošlog tjedna povodom njihovog oglašavanja, al onda mi bilo uletilo ono sa slavljenikom i tortom pa se, eto, oglašavam tek sad - sori na neaktualnosti!!!

IMHO najvrijedniji dijelovi proglasa su oni u kojima se izlistavaju impresivna dostignuća hrvatskih metalaca u inozemstvu – a koje su naši mediji prešutjeli. Dok su istovremeno na sav glas, primjerice, brujili o tome kako je jedan posve nebitan provincijski rock bend kao što su Voodoo Lizards producirao jedan odavno posve nebitni američki producent, ili o 'konstantnom usponu popularnosti' Bambi Molestersa izvan granica Hrvatske, iako se dotični zapravo nisu nametnuli nigdje izvan mikroskopske niše surf rocka (koja je u 21. stoljeću NEUSPOREDIVO sitnija od bilo koje od niša metala - a kamoli metala općenito!).

Ima oho-ho takvih prešućivanja, naravno, i s drugim žanrovima. Recimo: jeste li igdje pročitali kako je Hrvat Matroda krajem prošle godine izdao stvar za Plasmapool, jedan od najjačih svjetskih electro-house labela, čija su izdanja jako često među deset najprodavanijih na Beatportu, najvećem svjetskom online-shopu za plesnu elektroniku? Naravno da niste, kad Matroda ne izdaje ni za Menart, ni za Dallas, ni za Croatia Records pa ta vijest nije ni došla do hrvatskih novinara, koji uglavnom ne traže vijesti nego ih samo prenose kad im se serviraju na pladnju – veći su izgledi da ćete pročitati nešto tipa kako je neki lijevi remiks Narany jedna od 40 stvari uvrštenih na dansku kompilaciju 'Hot Dance Hits Vol. 38' ili štatijaznam negoli o nekom REALNOM uspjehu nekoga domaćeg izvođača na prenapučenom i brutalno kompetititivnom međunarodnom tržištu.

Ne pije uvijek vodu čak ni argument kako se više piše o uspjesima određenih domaćih glazbenika vani zato što su našim čitateljima, kao, zanimljiviji od onih drugih: pa mislim, koliko ljudi u Hrvatskoj sluša metal, a koliko – Anu Rucner? Svima je valjda jasno da je ovih prvih puno, PUNO više, a opet – kao što je u proglasu lijepo istaknuto – o njenom izletu u Dubai se svi rastrubili, dok o izletu Fathera u Dubai nula bodova?!

Ili, da se maknemo malo od uspjeha i neuspjeha domaćih glazbenika: koliko ljudi u nas sluša indie, a koliko metal? Koliko god da ih bilo, po zastupljenosti po domaćim medijima bi se reklo da su ovi prvi praktički mainstream, a ovi potonji neka opskurna sekta: prolistajte gotovo bilo koju domaću tiskovinu i ako ima rubriku glazbenih recenzija, u njoj ćete redovito nalaziti osvrte na indie-albume, a na metal-albume – skoro nikad.

(Ni tu ne vjerujem u eventualni argument da je indie, iako većini slabo poznat, sam po sebi istoj toj većini ipak bliži od metala! OK, 'pristupačniji' možda i jest, ali to isto ne znači da bi mu mnogo tko uopće HTIO pristupiti: prosječnom neupućenom čitatelju/slušatelju ća najnovija bruklinska senzacija najvjerojatnije zvučati kao kretensko prenemaganje tamo nekih šonja, a najnovija neo-folk cmoljana kao, ne znam, krnja demo-skica Lumineersa koja nikada nije ni trebala ugledati svjetlo dana?)

No opet, s druge strane, o muzici po medijima - posebno našima - najčešće ne pišu ljudi koji su specijalizirani za određene žanrove, nego ljudi koji su svežderi, svaštari ili si bar tako vole ufati... I mada ih uvijek valja koriti zbog toga što se to tobožnje 'sve' i 'svašta' obično svede na 'indie, rock i indie-rock', svejedno mi se nekako iz iskustva čini kako je metal općenito - jedan od naj anti-svaštarskijih žanrova današnje muzike?

Ilitiga, ono na što ciljam je potencijal za crossover žanra X ka ljudima koji primarno vole žanr Y: neki novi hajpani hip hop-album će, naprimjer, osim ljubitelja hip hopa poslušati i brojni indijaneri, elektroničari, poptimisti, i tako dalje; neki novi hajpani indie-album će osim ljubitelja indieja poslušati i brojni elektroničari, poptimisti, pa i pokoji hiphoper, i tako dalje. A metal?

U redu, black i death su zadnjih godina na cijeni među hipsterima, ali što se tiče nekog, ehm 'bazičnijeg' metala kojem je više na umu rokačina negoli otvaranje vrata percepcije ili što već, ili metalu koji je pretenciozan u smislu 'ej vidi koliko sam se ja načitao Tolkiena' umjesto u smislu 'ej vidi koliko dugo mogu držati ovaj dron'... Pa, ne znam za vas, ali ja rijetko primjetim da takve stvari sluša itko osim – metalaca.

Prosječni odrasli entuzijast-svaštar će katkad i eventualno baciti uho na neki black/death tipa Sunn O))) ili Baroness – metal eksperimentalan na načine slične onima na koje su eksperimentalni i raznorazni ne-metali koje inače slušaju – dok će istovremeno u širokom luku izbjegavati, naprimjer, Blind Guardian ili Amon Amarth!

Uglavnom, moj je dojam da – ili živiš za metal, ili ti je zadnja rupa na svirali. Pri čemu bih istaknuo, je li, i da je zadnja rupa svejedno nekakva rupa na svirali! Ali ipak jest i, jebiga - zadnja.

Mislim, naviđao sam se domaćih glazbenih portala koji se trudili ekumenistički primiti metal u svoj zagrljaj, ali bi to u praksi izgledalo tako da dovuku jednog do dva lika koji će recenzirati metal-albume, i njihove recenzije strše poput stranog tkiva, nema nikakvog osjećaja dijaloga između njih i ostatka portala - jedan jako umjetan, čisto kvotaški ekumenizam.

No opet, bolje da ga je i takvog nego nikakvog: metal sluša dovoljno velik broj ljudi da je zaslužio da ga bude više i u mainstream medijima, pa makar i o njemu pisali samo metalci, i makar o njemu čitali samo metalci.