Kada se u Zagrebu dogodio potres 22. ožujka, odmah na teren izašla je skupina alpinista. Njih 7-8 izašlo je s opremom i krenuli su pomagati vatrogascima i ostalima koji su bili na terenu.
'Alpinistička zajednica je mala i svi se međusobno poznajemo. Dosta naših članova radi u tvrtkama koje se bave visinskim radovima i odmah se pojavio interes među alpinistima koji su htjeli pomoći', govori za HRT Ivona Baniček, članica volonterske grupe "Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu".
Imali su, kaže, mailing listu i odmah je bilo poslano nekoliko upita poput: „Ako čujete da se nešto događa, javite, mi bismo došli pomoći pa makar nosili šutu ili bilo što, imamo opremu, imamo štrikove, imamo komplete, sve što treba, idemo".
U jednoj večeri prijavilo se više od sto ljudi, svi su htjeli pomoći. U prva dva i pol tjedna bilo je tristotinjak krovova s različitim sanacijama - od dimnjaka, porušenih crjepova, otpali su oluci, trebalo je zakrpati rupe...
Sanirali su najprije izravne prijetnje za prolaznike - skidali ono što je prijetilo padom. 'Ne mogu vam opisati te prve dane i tjedne poslije potresa. Zagreb je bio pustinja i zbog korone i zbog svega. Ljudi su bili u strahu, to je baš bila pustoš. Kaos, baš je vladao nekakav kaos. Nije bilo uopće mjerodavnih institucija na cesti, vatrogasci su trčali na sve strane, bili su zakrčeni telefoni. Mi smo izašli van pomalo zbunjeni, ne znamo kako ćemo pomoći, ali htjeli smo nekako pomoći i krenuli smo', kaže Ivona.
A ljudi su to odmah prepoznali, prihvatili, volonteri su bili njihovi heroji. Zaustavljali su ih na cesti, fotografirali se s njima, častili kavom, pljeskali im... 'Super je bio osjećaj jer smo se u tolikom broju našli i počeli raditi i pomagati ljudima. Nisam očekivao da će se toliko ljudi skupiti odjedanput', kaže Robert Babić.
Nešto prije potresa on je stigao u Hrvatsku iz Irske. Imao je godišnji pa je namjeravao odmoriti... 'Treba pomoći ljudima, meni to nije problem', kaže.
Marta Krištofić se priključila volonterima nešto kasnije, ali je stigla mnogo toga napraviti.
'Mnogo sam i naučila o sidrištima na krovu. Ali to znaju biti trule konstrukcije pa recimo da je to dosta zeznuto jer se može propasti kroz trule letvice, gredice... To se, nasreću, nije dogodilo ni meni ni ostalima s kojima sam radila', kaže Marta.
Ivan Filipović po struci je sociolog. I agronom. A na krovu je jer je sada to "in" - šali se. Prijavio se za volontiranje čim je ugledao poziv a dan kasnije je bio na terenu. U danima koje će Zagrepčani pamtiti ovi su volonteri davali sve od sebe. Nažalost, katkad ni to nije bilo dovoljno. Najteže je bilo, kaže Ivona, doći nekamo i vidjeti da je to izvan njihovih mogućnosti - primjerice da je potreban kran.
'Kako je vrijeme odmicalo, visinski su nam radnici sve manje mogli pomoći jer su se vratili svojim poslovima i onda su te dizalice koje su nam donirali išle s njima. Nismo imali dizalice da dignemo nekakve glomazne skulpture ili dimnjake, tako da je najteže bilo doći i reći čovjeku: „Žao mi je, ali morate čekati svoj red ili iz pričuve platiti, ali mi vam ne možemo pomoći'.
A dok su građani zahvaljivali onima koji su im pomagali, Grad Zagreb i njegove tvrtke nisu pokazale empatiju. Dobivali su i kazne za parkiranje. 'Ostavim ja još volontersku iskaznicu za hitne sanacije, ostavim i broj, napišem alpinist, ako smeta, zovite, no svejedno su me 2-3 puta paukom pokupili i kazne sam ne znam više koliko platio. Ali ono što zaista zamjeram je onaj prvi dan nakon što je isteklo besplatno parkiranje poslije potresa, to su možda objavili negdje na portalu holding.hr i ja sam tu nešto primijetio s krova. I siđem ja s krova, trčim, nije valjda, nije valjda... Izađem i gledam, cijela druga strana dok god ti pogled seže, svaki auto je imao "čestitku". Nisu to baš objavili i onda su samo izašli na teren pa je cijeli grad valjda dobio kazne. To je bilo malo, onako bez veze', kaže Ivan.
No ništa ih ne može obeshrabriti. Neumorno rade i daju sve od sebe. Pamte i prepričavaju uglavnom vesele situacije jer, kako kažu, na terenu jednostavno mora biti dobra atmosfera.
'Nismo mi nikad preozbiljni. Samo se brinemo da je sve na sigurnom nivou, a drugo je opušteno, zafrkancija, vicevi, pričanje anegdota ili štogod', kaže Robert. Službeno su radili dva i pol tjedna, međutim radovi i dalje traju.
'Ako ljudi nisu u mogućnosti ili ako su bakice i dedeki i nemaju pričuvu, onda inkognito dođemo, "zrokamo" i nestanemo u noći, kao tada', smije se Ivona. I Marta kaže da će biti na krovovima "dok god treba".
Jer, kako kaže, iako se od volontiranja ne živi, od toga duša živi.