Suočen s brojnim negativnim reakcijama, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u četvrtak se u televizijskom govoru ljutito obrušio na Europu, Saudijsku Arabiju i Egipat, odakle su stigle najžešće kritike turske akcije u Siriji. No nešto kasnije tijekom dana odnio je pobjedu kakva se u posljednje vrijeme rijetko viđa. Pokušaj osude turske operacije u sjevernoj Siriji u Vijeću sigurnosti zajednički su zaustavili Rusija i Sjedinjene Američke Države.

''Nema ljubavi u međunarodnim odnosima' rečenica je koju je često svojim studentima govorila pokojna profesorica međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Lidija Čehulić-Vukadinović', kaže nam Borna Zgurić, zamjenik voditelja poslijediplomskog specijalističkog studija Vanjska politika i diplomacija na Odsjeku za međunarodne odnose i sigurnosne studije Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Ta tvrdnja, objašnjava, prvenstvo pripada realističkoj tradiciji kao teorijskom pristupu u razumijevanju međunarodne politike i istinita je u kontekstu odluke Donalda Trumpa da povuče vojne postrojbe iz Sirije, nevažno koliko malobrojne, te prepusti Kurde, inače saveznike u borbi protiv Islamske države, na milost i nemilost Erdoğanovoj Turskoj.

Turski napad na Kurde, naravno, odmah je uslijedio.

'Među najvažnijim pojmovima kojima realizam barata su pojmovi poput moći, države te (nacionalnih) interesa. Ključni nacionalni interes svake države je samoodržanje koje će većina država pokušati obraniti svim sredstvima, uključujući u to korištenje vlastite moći, pa čak i njene krajnje varijante – primjene sile', objašnjava Zgurić.

Međutim tursko-kurdski odnosi mnogo su kompleksniji od puke ofenzive na sjeveru Sirije. To činjenicu je nemušto pokušao iskoristiti kao opravdanje za 'izdaju' Kurda i američki predsjednik, kazavši da Turci i Kurdi međusobno ratuju već 200 godina.

'Kurdi su narod bez države. Oni su ujedno četvrta najveća etnička skupina na Bliskom istoku kojoj se ne zna točan broj, a nalaze se u više država – Turskoj, Iraku, Iranu, Siriji i Armeniji. Od početka 20. stoljeća kod Kurda se razvijaju nacionalističke ideje, a samim time i ideja stvaranja nacionalne države. To što su razmješteni u više država onemogućava im ujedinjenje i stvaranje nacionalne države. Kurdi su u ovome trenutku svjesni toga da ne mogu stvoriti svoju nacionalnu državu, barem ne sada, no vjeruju da mogu u kulturološkom smislu povezati i ujediniti Kurde u svim tim državama', objašnjava Zgurić.

Što to znači za Tursku?

Turska opravdava napad na sirijske Kurde vezama boraca iz Jedinice narodne zaštite (YPG) s Radničkom partijom Kurdistana (PKK), a koja već desetljećima vodi gerilski rat protiv turske države. Erdoğan tvrdi da nemaju ništa protiv kurdskog naroda i da ih dolaze spasiti od terorista.

'Turski strah od kurdskog nacionalizma nije nova pojava i nije svojstven samo Erdoğanu, niti Turskoj. No od američke invazije na Irak 2003. i Arapskog proljeća 2011. godine te rata u Siriji koji je uslijedio položaj Kurda ojačan je u Iraku i Siriji', smatra Zgurić te navodi da je na sjeveru Iraka autonomna pokrajina Irački Kurdistan s glavnim gradom Erbilom postala praktički država u državi. Erbil, nastavlja Zgurić, pretendira i na to da postane kulturnom prijestolnicom svih Kurda, a jednog dana potencijalno i prijestolnicom ujedinjene kurdske države.

Slične su dobitke u ratu u Siriji ostvarili sirijski Kurdi.

'Asad je u jednom trenutku iz pragmatičnih razloga - očuvanja teritorijalnog integriteta Sirije - dozvolio svojevrsnu autonomiju sjevernom dijelu Sirije u kojemu živi brojno kurdsko stanovništvo, a nerijetko su i surađivali u ratu protiv Islamske države. No bilo je samo pitanje vremena kada će Asadov režim takvo stanje stvari početi doživljavati ozbiljnom prijetnjom teritorijalnom integritetu Sirije', podsjeća stručnjak za međunarodne odnose.

Turska je, nastavlja, Arapsko proljeće i kasniji rat u Siriji dočekala s idejom vođenja vanjske politike 'nula problema sa susjedima'. Razvoj rata u Siriji i Iraku nakon 2011. godine doveo je do toga da Turska na svojim južnim granicama nema samo jedan, već praktički dva kurdska entiteta.

'Turska na čelu s Erdoğanom počela se vrlo ozbiljno pribojavati da bi to moglo dovesti do eventualnog prekrajanja granica na Bliskom istoku, uključujući njezine granice. Turska iz vlastitog interesa za samoodržanjem već više godina želi vojnim putem neutralizirati, barem prema njihovim percepcijama, tu ozbiljnu prijetnju. Iz turske vizure može se reći da za vojni udar na sjeverni dio Sirije nastanjen Kurdima nema alternative', smatra Zgurić.

Što sve to znači za Amerikance?

Američki predsjednik Trump našao se pred žestokim udarom i na domaćem terenu zbog napuštanja Kurda i Sirije. Mnogi smatraju da bi sukob Turske i Kurda mogao otvoriti prostor za novi uspon Islamske države. Također, povlačenje će dovesti do jačanja Irana, vojno prisutnog u Siriji, te će potencijalno Izrael, glavni američki saveznik na Bliskom istoku, biti manje siguran nego što je bio dok je SAD s Kurdima kontrolirao četvrtinu teritorija Sirije. S druge strane, stručnjaci smatraju da je Trump samo čekao izgovor da se povuče iz Sirije i ispuni predizborno obećanje, što mu je puno važnije od sudbine Kurda, posebno u trenucima u kojima se kod kuće suočava s prijetnjom mogućeg opoziva.

'Opet gledajući iz perspektive realizma, Amerikanci vode racionalnu vanjsku i sigurnosnu politiku. Logika je realizma to da su vojni savezi kratkotrajni te traju dok za njih postoje potreba i interes. Kasnije države opet čine sve da bi očuvale vlastite interese, pa razvrgavaju saveze te stvaraju nove', navodi Zgurić, dodajući da u američkom interesu nisu više 'čizme na terenu', pogotovo ako se smatra da je poražena Islamska država u Siriji .

Ako pitanje Asadova režima i jačanja ruskog utjecaja u regiji ostavimo sada po strani, navodi stručnjak, prema percepciji Amerikanaca nema potrebe za ugrožavanjem života američkih vojnika 'tamo negdje daleko'.

'Gledano iz vizure čiste Realpolitik, to ima smisla. No sada dolazimo i do zapleta, odnosno 'kvake 22'. Različiti izvori pokazuju kako je Turska surađivala s Islamskom državom. Mnogi izvori navode i da bi se napadom na Kurde u sjevernoj Siriji brojni zarobljeni borci Islamske države opet našli na slobodi te bi mogli krenuti u novi džihad. Za to opet možemo smatrati da je protivno američkim interesima', smatra Zgurić.

Nadalje, kako je Kenneth Waltz, inače poznati američki teoretičar međunarodnih odnosa i otac neorealizma, svojedobno ustvrdio, objašnjava analitičar – do sukoba i ratova dolazi i zbog ljudske prirode.

'U ljudskoj je prirodi to da donosi odluke iz sebičnosti, gramzivosti, zločestoće ili čiste gluposti. Trumpovo opravdanje da nema potrebe da podrži svoje saveznike, odnosno Kurde u Siriji, jer niti oni nisu pomogli Amerikancima u Drugom svjetskom ratu, izraz je ili čiste ljudske gluposti ili, ako nije to, onda čiste ljudske zločestoće. Bilo kako bilo, tvrdnja da u međunarodnim odnosima nema ljubavi i dalje stoji, što nažalost Kurdi u Siriji osjećaju i na vlastitoj koži', zaključuje Zgurić.