Slobodna svjetska trgovina je u krizi. Pojam kojim je svečano najavljivana svaka ekonomska politika još od Drugog svjetskog rata, posljednjih godina više zvuči kao psovka koja prijeti svakom nacionalnom gospodarstvu, a i ekonomiji općenito. Podaci Svjetske trgovinske organizacije pokazuju da je razdoblje kad je trgovina u svijetu rasla po stopama ponekad i dvostruko višim od rasta BDP-a daleko iza nas i da posljednjih godina rast svjetske trgovine jedva prati rast globalne ekonomije.

Takav razvoj događaja bitan je preokret u svjetskoj ekonomskoj politici. Na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) razdoblje nakon Drugog svjetskog rata obilježeno je neprestanim rastom slobodne trgovine. Razrušene Europa i Azija američkoj su ekonomiji bile idealna izvozna tržišta i SAD su svoju globalnu gospodarsku nadmoć sagradile na brojnim trgovinskim sporazumima kojima se poticao rast međunarodne robne razmjene.

Osnovna logika iza trgovinskih sporazuma je jednostavna. Bogate i razvijene države ih vide kao kanal za prodaju svoje visoke tehnologije manje razvijenim državama. Slabije razvijene države ih vide kao kanal za lagani izvoz svojih jeftinih proizvoda. Na prvi pogled svi bi trebali biti na dobitku. Potrošači u bogatim državama dobivaju jeftinije proizvode, njihove kompanije dobivaju tržište za izvoz, a kompanije manje razvijenih država i njihovi radnici dobivaju priliku za većom zaradom.

No praksa se pokazala svakakvom. Nitko ne sumnja da je razvoj slobodne trgovine dao izniman doprinos rastu svjetske ekonomije. No, pokazalo se da takva globalizacija često dovodi i do neželjenih efekata u vidu rasta neravnoteže između bogatih i siromašnih, beskompromisnog iskorištavanja jeftine radne snage u slabije razvijenim državama, te gubitka radnih mjesta u onim bolje razvijenima.

Tih problema koje donosi jačanje svjetske trgovine bila je svjesna i vlada sada bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. Još i prije nego što je postao predsjednik Obama je isticao loše strane slobodne trgovine prvenstveno se fokusirajući na gubitak radnih mjesta i na nedostatnu zaštitu radničkih prava u slabo razvijenim državama. Nakon osvajanja izbora Obamina vlada okrenula se poticanju sporazuma o slobodnoj trgovini koji jasno uključuju i stroga pravila o zaštiti okoliša i zaštiti prava radnika.

Time je Obama nastavio tradiciju svih američkih predsjednika nakon 1945. godine poticanjem politike slobodne trgovine u svijetu. Pokušajem nametanja viših standarda za brigu o okolišu i ljudima išao je čak i u smjeru eliminacija nekih usputnih ekonomskih prednosti koje su, radi nepostojanja ili nepoštivanja visokih standarda u proizvodnji, imale države s jeftinom radnom snagom.

Drugi važan aspekt Obamine ekonomsko-trgovinske politike bio je tzv. 'zaokret' prema Aziji. Gospodarski rast Kine u posljednja dva desetljeća prenio je fokus svjetske trgovine s atlantske na pacifičku regiju. Za razliku od atlantske regije gdje SAD imaju vrlo dominantnu poziciju, u krugu država koje okružuju Tihi ocean SAD stoje puno slabije.

Kruna Obamine trgovinske politike i inicijativa koja je trebala ujediniti sve te želje u jedan sporazum bilo je Transpacifičko partnerstvo (TPP, Trans-Pacific Partnership). Sporazum o slobodnoj trgovini o kojem se pregovaralo godinama, koji je između ostalog trebao eliminirati stotine carina i drugih barijera, stvoriti stroge standarde za zaštitu intelektualnog vlasništva, konačno je postignut početkom prošle godine i trebao je biti najveći regionalni trgovinski sporazum u povijesti. Potpisalo ga je 12 država koje okružuju Tihi ocean, uz izostanak Kine, a njegovi američki zagovarači tvrdili su da će upravo TPP omogućiti pozicioniranje SAD-a u pacifičkoj regiji kao dominantne ekonomske i trgovinske sile nasuprot Kini.

No, pritisci koji su bili prisutni još tijekom pregovaranja, a i nakon potpisivanja TPP-a, potpomognuti tvrdnjama o tome kako sporazumi o slobodnoj trgovini SAD-u donose samo gubitak radnih mjesta, rezultirali su time da se čak i Obamina vlada na samome kraju mandata distancirala od sporazuma na kojem je radila godinama i nije ga gurala na ratifikaciju u američki parlament.

Donald Trump je, pak, s dolaskom na vlast ovih dana svojom uredbom jasno najavio da SAD odustaje od TPP-a. Trump i njegovi savjetnici su još tijekom predizborne kampanje izjavljivali da će se tijekom njihova mandata SAD posvećivati bilateralnim sporazumima, a ne multilateralnim kakav je, primjerice, bio TPP.

Trumpov potpis i proklamirana politika u neku ruku pokazuju paradoksalnost i škakljivu poziciju samog sporazuma. Uz druge, jedna od velikih zamjerki TPP-u je bilo to da je napravljen po kroju velikih američkih korporacija. Demokrat Barack Obama je tako, zalaganjem za sporazum branio interese korporativne Amerike nauštrb prava i zaštite radnika, dok je konzervativac i predstavnik krupnog kapitala Donald Trump odustajanjem od sporazuma zapravo ispunio želje liberalnih kritičara. Donald Trump time je postao i prvi američki predsjednik još od 1945. koji ne potiče politiku slobodne svjetske trgovine.

Mnogi smatraju da odustajanje SAD-a od TPP-a znači da će ekonomsku dominaciju u pacifičkoj regiji u potpunosti preuzeti Kina. Ta država već neko vrijeme radi na inicijativi prozvanoj Sveobuhvatno regionalno ekonomsko partnerstvo (RCEP, Regional Comprehensive Economic Partnership). Njome bi se stvorila zona slobodne trgovine koja bi uključivala cijelu zapadnopacifičku regiju, odnosno deset članica Udruženja jugoistočnih azijskih država (ASEAN, Association of Southeast Asian Nations) te Kinu, Japan, Indiju, Južnu Koreju, Australiju i Novi Zeland.

Američko okretanje bilateralnim sporazumima, rastući antiglobalizacijski sentiment, promoviranje protekcionističkih mjera i nesiguran nastavak svjetskog ekonomskog oporavka govore u prilog tome da je zlatno doba slobodne svjetske trgovine završilo. Trgovina, izgleda, u idućih nekoliko godina neće rasti kao ranije i možda neće imati toliko utjecaja na globalni ekonomski rast kao što je to bilo dosad. No, lekcije iz posljednjih tisuću godina kad se su novi trgovački pravci uvijek pokazivali kao vrlo bitan faktor u geopolitičkim odnosima nam govore da će trendovi u svjetskoj slobodnoj trgovini i dalje biti vrlo važan pokazatelj s kojim se svakako mora računati.