Kada su tog 24. veljače 2022. godine oko 6.30 ruske snage prešle granicu i ušle na teritorij Ukrajine, većinu analitičara početak invazije Rusije na susjednu zemlju nije iznenadio. Ruska vojska mjesecima se već bila okupljala oko granice, američke tajne službe upozoravale su Ukrajince da je ruski predsjednik Vladimir Putin spreman ići do kraja, a i on sam mjesecima ranije prijetio je Ukrajini, Zapadu te NATO-u.

'Donio sam odluku o provođenju specijalne vojne operacije. Njezin cilj je zaštita ljudi koji su osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu kijevskog režima. Stoga ćemo pokušati demilitarizirati i denacificirati Ukrajinu. I također ćemo privesti pravdi one koji su počinili brojne krvave zločine nad civilima, uključujući građane Ruske Federacije', tim je riječima Putin u noći s 23. na 24. veljače najavio početak invazije.

Tog 24. veljače Rusija je krenula iz tri pravca - iz Bjelorusije na sjever Ukrajine, iz Donbasa na istoku te s poluotoka Krima na jugu. Ruske su snage prvih dana brzo napredovale, a milijuni diljem svijeta mogli su gledati neprekidne kolone ruskih tenkova kako prelaze granicu i kreću se prema ukrajinskom glavnom gradu Kijevu, kojem je u jednom trenu prijetilo i to da bude opkoljen. Ukrajinski vojnici uspješno su obranili zračnu luku Hostomel, nedaleko od Kijeva, i tako poremetili ruske planove, a dodatan otpor u obrani tog grada natjerao je rusku vojsku da se povuče i da sve snage usmjeri na istok zemlje. Ukrajinske snage u posljednje tri godine oslobodile su u ofenzivi i dio juga Ukrajine te područje oko Harkiva, a slabo su napredovale na istoku zemlje.

Nakon tri godine bez pobjednika

Kakva je situacija tri godine kasnije, za tportal pojašnjava bivši saborski zastupnik i vanjskopolitički analitičar Tonči Tadić.

'Nakon tri godine zorno je da Rusija ne može zauzeti Ukrajinu. To je potpuno jasno. Oni su u čitavoj 2024., uz potrošnju oko 200 tisuća, što mrtvih, što ranjenih, vojnika te nekoliko tisuća oklopnih vozila i tenkova zauzeli površinu Zagreba. Istodobno su Ukrajinci s daleko manje angažiranog ljudstva zauzeli mrvicu veći teritorij u području Kurska, s kojeg ruska vojska nije u stanju izbaciti Ukrajince. Logistika ruske vojske doseže karikaturalne razine. Oni su nakon korištenja kineskih terenskih automobila, mobilizacije svih mogućih raspoloživih kombija i kamiona, na kraju počeli koristiti čak i magarce. To je, podsjećam, kako joj se nekad tepalo, druga vojska svijeta. Nažalost, Ukrajina zbog manjka oružja ne može provesti nekakve sveobuhvatne operacije oslobađanja svog teritorija, no treba uzeti u obzir to da je prije tri godine, početkom ožujka, Rusija imala pod kontrolom 35 posto njezinog teritorija, da bi Ukrajina tijekom 2022., u svibnju i rujnu, vratila praktično polovicu okupiranog područja. I otad se područje pod ruskom okupacijom kreće na otprilike 18 posto teritorija, od čega je sve zauzeto u prvih nekoliko tjedana. Odnosno, Krim je zauzet još 2014. Dakle nema nikakvih spektakularnih oklopnih prodora, nema nikakvih naznaka da Rusija može svojim snagama ući u Kijev', kaže Tadić za tportal.

Uz ovakvo sporo napredovanje, prilikom čega se osvaja jedna njiva ili drvored tjedno, smatra Tadić, Rusima bi za osvajanje Ukrajine bilo potrebno 150 godina i mobilizacija kompletnog muškog stanovništva Kine.

Rusija pritom, kao i Ukrajina, ima problem s naoružanjem - 60 posto onoga što ispali na Ukrajinu dolazi iz Sjeverne Koreje i Irana, kaže Tadić, dodavši da je većina onoga što Ukrajina ispali proizvedeno u samoj Ukrajini. Osim toga, tu je velika međunarodna vojna pomoć koja joj stiže.

'Nema nikakvih brzih prodora. Rat je pretežito rovovski, uz obilato korištenje dronova u svakoj mogući varijanti, i u zraku, i na kopnu, i na moru. A nemojmo zaboraviti da je, uz ovladavanje Ukrajinom i pokušaj njezinog pretvaranja u vazalnu državu, drugi ključni strateški cilj ovog rata bila ruska kontrola nad Crnim morem pomoću poluotoka Krima i pomorske blokade Ukrajine. To je završilo tako da je ruska flota praktično istjerana s Crnog mora. Na Krimu je razoreno sve što je vrijedno za rusku Crnomorsku flotu, uključujući razaranje njezinog stožera. Ruska flota, što se tiče Crnog mora, svedena je na Novorosijsk na istočnoj obali i nije u stanju provoditi blokadu pomorskih puteva na Crnom moru. Dakle to je prvi put u povijesti ratovanja da zemlja bez flote na moru potuče nečiju moćnu flotu. Tako da zvuče karikaturalno izjave američkog ministra obrane da se američki marinci teško mogu nositi s ruskom flotom. I to je očito potpuno sumanuta proruska floskula', podsjeća Tadić.

Od jednotjednog osvajanja do tri godine rovovske bitke

Strelovito napredovanje Rusije u prvim danima invazije šokiralo je cijeli svijet i mnogi su bili uvjereni da Ukrajinci nemaju šanse te da će ruska vojska riješiti sve u nekoliko tjedana i okupirati gotovo cijelu Ukrajinu. Tadić situaciju uspoređuje s onom za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj.

'Hrvatska i Slovenija imaju jednu prednost u odnosu na ostale zemlje članice EU-a jer smo živjeli u zemlji u kojoj se propagiralo da je JNA velika i nezaustavljiva. I to je zapravo suština priče. U oba slučaja, bilo kod JNA, bilo kod ruske vojske, radilo se o zastrašivanju, spinu i obmani snagom tih vojski. Ne želim reći da te vojske nisu bile moćne. JNA i ruska vojska su moćne vojske, međutim nisu nesavladive i nepobjedive. Dojam nesavladivosti i nepobjedivosti ruske vojske stvaran je na vojnim vježbama. Međutim te vojne vježbe nisu rađene zato da testiraju spremnost ruske vojske, nego su brižljivo koreografirane, kao filmovi Veljka Bulajića, da pokažu iznadprosječnu vještinu ruske vojske. Dakle sofisticiran vojni teatar koji je uspio u osnovnoj nakani - uvjeriti ključnog protivnika, SAD i Kinu, da je ruska vojska nezaustavljiva. Odatle dolaze sumanute procjene načelnika glavnog stožera SAD-a da Ukrajina može izdržati najviše četiri, pet dana. To se pokazalo kao potpuni promašaj', kaže Tadić.

Uz to, napominje Tadić, pogrešne procjene snage ruske vojske i Rusije dolaze i od tzv. poznavatelja te zemlje, a svi oni, smatra, kad-tad postanu rusofili.

'Snazi zemlje ne doprinosi njezina pustoš. A o brojnosti stanovništva dalo bi se razgovarati. Na kraju krajeva, samih Rusa per se, odbijemo li mongolske i srednjoazijske narode, ima manje nego Japanaca - sa sličnom starosnom strukturom, to je stanovništvo koje stari. I treće, što je ključno, za vođenje rata bitna je logistika, odnosno gospodarska potpora ratnim naporima. Ili, kako je svojedobno rekao Helmuth von Moltke, načelnik glavnog stožera Kraljevine Pruske: 'Amateri se bave taktikom, a profesionalci logistikom.' O kakvom vođenju svjetskog rata možemo govoriti kod zemlje koja ima gospodarski potencijal jednak zbroju zemalja bivše Jugoslavije plus Albanija, Grčka, Rumunjska i Turska? To je gospodarski potencijal današnje Rusije. Sa svim plinom, naftom i dijamantima. Dakle nitko normalan ne očekuje da ovaj skup balkanskih zemalja i Turske može voditi svjetski rat protiv Kine ili SAD-a. Kad stavite na papir njihov demografski potencijal i njihov gospodarski potencijal, onda vidite da je to besmisleno, osim u aspektu nuklearnog oružja', poručuje Tadić.

Pomoć sa Zapada i sankcije Rusiji

Ukrajina se u prvim tjednima obranila zahvaljujući nevjerojatnoj borbenosti svojih vojnika, ali i pomoći sa Zapada koja je odmah počela stizati i koja stiže i danas. Rusija se našla pod sankcijama, koje trpi i sada, pa tako EU ovih dana donosi 16. paket sankcija čiji je cilj zabrana uvoza ruskog aluminija, suspenzija prava na emitiranje u Europskoj uniji za osam ruskih medija, zabrana pristupa sustavu SWIFT, stavljanje na popis još 73 broda iz tzv. ruske flote u sjeni, nove zabrane izvoza (kemijski prekursori, krom, drugi proizvodi koji se koriste u računalnim numeričkim strojevima (CNC) te zabrana usluga (rafinerije nafte i plina).

'Ukrajina bi bez zapadne pomoći, a moramo reći da je pomoć Europske unije dvostruko veća od američke pomoći (SAD uglavnom daje vojnu pomoć, a Europska unija daje financijsku, humanitarnu i vojnu pomoć), gospodarski kolabirala. Vojno ne bi bilo nekih prodora, ali ona bi gospodarski kolabirala i ne bi mogla omogućiti vođenje rata. Ukrajina doista ne bi mogla preživjeti bez pomoći Europske unije, ali Europskoj uniji je opet jasno da je pobjeda Rusije u Ukrajini zapravo smrtna opasnost za europski kontinent. Ukrajina je opomena svima u Europi da nam vrijeme ubrzano curi i da, pusti li se Putinu da zauzme tu zemlju, svi drugi će polako doći na red. Zbog ruskih uspjeha u Ukrajini, odnosno da je 'specijalna vojna operacija' doista prošla u tjedan dana, kako je Putin to planirao, mi bismo ovdje imali silnih problema sa Srbijom i Republikom Srpskom. I to treba imati u vidu. Dakle Ukrajina je zapravo ohladila sve takve luđačke planove. Koliko su sankcije naštetile Rusiji? Rusija je izbačena iz svih financijskih tijekova i nema investicija u gospodarstvo i teško da će se vratiti na njih. Priča da je otvorena prema BRICS-u ne znači ništa jer su još uvijek zatvoreni financijski tokovi i tržišta najimućnijih zemalja, dakle članica G7, odnosno EU-a i SAD-a, gdje je plasirala svoje proizvode. Ruski izvoz u pravilu se sastojao skoro 80 posto od nafte i plina, ostalo je činilo oružje. Naftu mogu prodavati eventualno preko crne flote tankera kupcima u svijetu. Rusko oružje više ne izvoze jer im treba, a i malo tko ga kupuje jer se pokazuje neučinkovito. Inflacija u Rusiji blizu je 20 posto. Prošle godine su imali velikih problema s nabavom životnih namirnica, poput jaja i maslaca. I zapravo se sve više boje hiperinflacije. Uz postojeću ratnu privredu u Rusiji, teško možete kupiti u toj zemlji proizvedene cipele, ali možete recimo kupiti lijepu ručnu bombu. Odnosno ne možete kupiti možda automobil, ali možete kupiti lijepi tenk. I što je najvažnije, došlo je do potpunog prekida komunikacije u znanstvenoj i kulturnoj sferi. Taj soft power, koji je Rusija mogla prije toga emitirati prema Zapadu, prestao je, osim u putinofilskim, odnosno trampofilskim krugovima u EU', kaže nam Tadić.

Početak pregovora?

Tri godine ratovanja evidentno su iscrpile i jednu i drugu strane. Ukrajina se suočava s neizvjesnom budućnošću po pitanju pomoći, s obzirom na promjenu vlasti u Americi. S druge strane, Rusija svakim danom sve više iscrpljuje svoje vojno ljudstvo te je morala pribjeći tome da se u ratovanje na njenoj strani uključe i vojnici Sjeverne Koreje, i to ne pretjerano uspješno.

Nije ni čudo da su obje strane ozbiljnije počele govoriti o mirovnim pregovorima, no i tu je zapelo na prvom koraku. SAD pod novim predsjednikom Trumpom odlučio se na pregovore samo s Rusijom, a Ukrajina i Europska unija zasad su isključene iz tih razgovora. Ukrajini je jedino došla ponuda da preda 50 posto svojih rijetkih metala SAD-u u zamjenu za nastavak pomoći, što je predsjednik Volodimir Zelenski odbio i izazvao bijes Trumpa te ga je nazvao 'diktatorom'.

'Ovo su pregovori kako ih je zamislio Trump i to su pregovori o tome kako prisiliti Ukrajinu na kapitulaciju. To je svrha i smisao pregovora, odnosno kako tu kapitulaciju Ukrajine s američke strane prodati Ukrajincima kao pobjedu. I onda tu pobjedu naplatiti korištenjem ukrajinskih rudnih bogatstava. To je svrha cijele priče. Tu nema ni trunke nikakve geopolitike, osim sitne, kratkovidne ekonomske računice Trumpa i kruga oko njega. To će im se u konačnici obiti o glavu. Ne vjerujem da će Ukrajina na to pristati i vjerujem da će na kraju doći do nekog sporazuma. Međutim, svi ti sporazumi koje Trump zamišlja imaju dva ključna problema. Prvo je to da cijenu za njih trebaju platiti Ukrajina i Europska unija, a da ih to nitko nije pitao. I drugo, ne postoje apsolutno nikakva jamstva da će se Putin držati toga', kaže Tadić.

Stoga je naš sugovornik predložio svoj 'Tadićev mirovni plan'.

'S obzirom na to da je SAD prisilio Ukrajinu 1994. da Rusiji preda 1900 nuklearnih bojnih glava, flotu strateških bombardera i flotu strateških raketa, nužno je da Trumpova administracija najprije kompenzira Ukrajini taj trošak, odnosno da prebije taj trošak troškom oružja koji je donirala Ukrajini te da joj donira 10 posto nuklearnog arsenala koji je nekad imala. Tadićev mirovni plan znači da SAD donira Ukrajini 190 nuklearnih bojnih glava. Rat nakon toga prestaje unutar 24 sata, a slijedi i povlačenje ruskih snaga s ukrajinskog teritorija', predlaže Tadić.

Kako vratiti okupirani teritorij?

Ukrajina kao uvjet u pregovorima, naravno, traži povrat svog teritorija, no pravo je pitanje može li to dobiti.

'Sve to proizlazi iz hrvatskog iskustva mirne reintegracije. Međutim mirna reintegracija uspjela je u Podunavlju zato što je prije toga Oluja bila uspješna. Da je Oluja bila neuspješna, ne bi bilo ni mirne reintegracije. Oluja je bila poruka Srbima da mogu proći tako, ako ne i gore. Ukrajina ne može dobiti od Rusije ustupke u vraćanju teritorija bez značajne vojne pobjede. To je posve jasno. Rusi nikad neće svojevoljno otići. Oni su otišli iz područja Harkiva, iz područja Hersona, jer su na to bili prisiljeni. Kao što su prije toga bili prisiljeni pustiti sjeverna okupirana područja jer je njihovo držanje toga bilo vojno neodrživo. Na tom okupiranom teritoriju Rusija provodi nasilnu rusifikaciju stanovništva. S tog teritorija oteto je 19.000 ukrajinske djece i prebačeno u Rusiju radi dodatne rusifikacije. Na tom teritoriju je uništeno sve što se moglo uništiti. Gospodarski je upropašteno sve što se moglo upropastiti. Odatle je opljačkano sve što bi Rusiji moglo biti od ikakve koristi - od žita na ukrajinskim njivama do čelika iz Azovstala. Jer to je način na koji Rusija ratuje. Taj teritorij pod ruskom okupacijom ne može doživjeti ništa dobro', kaže Tadić.

Kao adut u pregovorima Ukrajina ima i osvojeni teritorij same Rusije u Kurskoj oblasti.

'Svrha Kurska i predstojećih ukrajinskih napada zapravo je pokazati da se Rusija ne može braniti. Da oni nemaju snagu za obranu svog teritorija i da napad na Rusiju neće uzrokovati nuklearni rat. Prvi put u povijesti imamo situaciju da nenuklearna zemlja napada teritorij nuklearne sile, a da to nije uzrokovalo nuklearni rat. Što samo pokazuje su sve ograde o nekorištenju američkih, francuskih ili njemačkih raketa na tlu Rusije, jer bi to kao izazvalo nuklearni rat, da su sve te ograde potpuno besmislene. Ključna karakteristika ovog rata zapravo je permanentan propagandni rat usmjeren na Zapad da bi se spriječila svaka pomoć Ukrajini. S jedne strane naglašavanjem ruskih vojnih uspjeha i neuspjeha Ukrajine, čega su puni i domaći mediji, a s druge strane s 43 ruske nuklearne prijetnje ako se Ukrajini pošalje ikakvo oružje. Sve u skladu s doktrinom generala Gerasimova, načelnika glavnog stožera ruske vojske, koji je još 2013. u njoj obznanio da se Rusija tehnološki ne može nositi s NATO-om u modernom ratovanju, ali da tu prednost Zapada može kompenzirati intenzivnim propagandnim ratom, i to uz pomoć korisnih budala na Zapadu koji će naglašavati te navodne ruske prednosti i širiti strah od nuklearnog rata', smatra Tadić.