Fjorentinski mislilac Niccolò Machiavelli, tvrdi autor, među prvima se u doba renesanse bavio ustrojem moći te zaključio da vladar ima održati jučerašnja obećanja riječ samo ako mu danas mogu donijeti korist. Danas bismo rekli da je moguće napraviti suprotno od onoga što se obećalo ako će to povećati šanse pri dobivanju sljedećih izbora. Političke srodnosti između Angele Merkel i Machivellija, koje Beck naziva modelom Merkiavel, počivaju na četiri elementa koja se međusobno upotpunjavaju.

O dobroj volji Njemačke, kao najbogatije i ekonomski najmoćnije zemlje Unije, ovisi niz zaduženih zemalja. Prvi element Merkelinog makijavelizma sastoji se upravo u tome da njemačka kancelarka tu odbija jasno zauzeti stranu, kako onih koji se zalaže za daljnju federalizaciju Unije, tako i onih sklonijih povratku u suverene nacionalne modele. Umjesto da na pitanje o garanciji Njemačke za daljnje zajmove pruži jasan odgovor, Angela Merkel zadovoljava se tek mlakim, srednjim i neodlučnim tonom.

Postavlja se zatim logična dvojba o tome kako je mogući provesti takvu paradoksalnu poziciju u političkoj praksi. Beck tvrdi da moć modela Merkiavel počiva upravo u toj želji da se ništa konkretno ne uradi, da se bilo ikakvo djelovanje odgodi i da se ne-djelovanje što duže protegne. To umijeće selektivne odgode, ta mješavina ravnodušnosti, odbijanja Europe i angažmana je u osnovi njemačke pozicije moći danas u Europi.

Angela Merkel je upravo do savršenstva dovela taj tip nehotične suverenosti koju legitimira kriza. Nova moć ne temelji se, kao u prošlosti, na vojnoj snazi te je stoga apsurdno govoriti o kakvom 'četvrtom Reichu'. Ekonomski utjecaj je mobilniji, podatniji i sveprisutan, bez ikakve potrebe za oružjem.

Tako se da ostvariti tzv. kvadratura kruga, ujediniti u jednoj osobi budućeg arhitekta Europe i ostvariti uzastopnu pobjedu na nacionalnim izborima. Pred pritiskom zemalja dužnica, Merkel je uvela sljedeći model: svaki plan spašavanja Europe mora proći nacionalni test unutar njemačkih granica, točnije mora se ispitati koliko odgovara prije svega njemačkim interesima. Beck koristi sljedeću formulu da opiše tu strategiju: 'Bolje da je euro njemački no da ga nema.'

Machiavelli na pitanje 'je li bolje da vas vole ili da vas se boje' odgovara da je potrebno i jedno i drugo, no kako je teško istovremeno ostvariti obje opcije, sigurnije je da vas se boje no da vas vole. Merkel se dakle otkriva kao vrsna učenica Macchiavellija, koja želi izazvati strepnju na međunarodnom, no naklonost na domaćem planu. U praksi formula zvuči: brutalni neoliberalizam u vanjskoj politici, socijal-demokratski konsenzus u zemlji.

Njemački imperativ štednje, koji Merkel nameće ostatku Europe, u realnosti je doveo do rezova u plaćama, mirovinama, fondovima, infrastrukturi. Radi se iznimno nasilnom neoliberalizmu koji će se naći u obvezujućim europskim ugovorima u obliku fiskalnog pakta, potpisanog bez ikakvog konzultiranja javnog mnijenja.

Četiri elementa Merkelinog makijavelizma – veza između nacionalnih suvereniteta i vodstva europskog projekta, umijeće stalne odgode, primat dobivanju nacionalnih izbora i njemačka kultura stabilnosti – međusobno se nadopunjavaju i čine srž europske Njemačke.

Da njemački model dominacije dolazi do krajnjih granica, moguće se uvjeriti u brojnim europskim neuspjesima njemačkog modela, a moglo bi ubrzo doći i do stvaranja moćnog opozicijskog fronta nakon što je izgubila dragocjenog suradnika na europskom planu u liku bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja. S dolaskom Françoisa Hollandea, ravnoteža moći se promijenila te bi upravo zadužene zemlje, Španjolska, Italija, pa i Francuska mogle iznaći alternativna rješenja populističkom modelu štednje, koji odgovara njemačkim interesima i kojeg vodi strah od inflacije.

Nadolazeći izbori u Njemačkoj trebali bi iznijeti na vidjelo hoće li se model Merkiavel eventualno transformirati u budućeg osnivača budućih Sjedinjenih europskih država ili će možda potonuti. U svakom slučaju, Njemačka je trenutno suočena s velikim pitanjem Europe: biti ili ne biti. Postala je premoćna da bi si mogla dopustiti luksuz da ne donosi odluke.