Odrastajući na Škurinju, riječkom kvartu čija struktura i usječenost u strmo brdo predstavlja prilično zanimljiv arhitektonsko-urbanistički fenomen, godinama mi je prvi prizor prilikom gledanja kroz prozor činio natpis 'Krele Turtles'. Krele je bio nešto stariji prijatelj iz 'gornje ulice' (nitko ne može do takve mikrorazine dijeliti područje života kao klinci - imali smo i vlastiti 'Zagreb' udaljen 100 metara od stana!), a natpis ostatak popodnevne igre ranih devedesetih godina. Koji je točno 'turtles' Krele bio, ne sjećam se, štoviše u to vrijeme Teenage Mutant Ninja Turtles uopće me nisu previše zanimali, ali dugotrajnost natpisa i buđenje s pogledom na zid činilo ih je stalno prisutnima u podsvijesti.

Paradoksalno, takva nezainteresiranost nestala je s punih dvadeset i sedam godina, jer njihove originalne epizode (1987-1990) bar jednom tjedno u dvosatnim maratonima odgledam u društvu s ostalom animiranom ekipom osamdesetih godina. U GOM playeru nađu se tako i Flash Gordon, Defenders of the Earth, Transformers, The Real Ghostbusters, Police Academy, Ewoks, Star Wars: Droids, He-Man... No otkud tako nagla ljubav prema uracima većinu kojih u originalno vrijeme emitiranja na ex-yu i (rano)hrvatskim televizijskim postajama nisam pratio, osim naravno Evoksa i He-Mana, čiji mač, doduše u polomljenom stanju, i danas čuvam u tami drvarnice?! Za sve su krivi James Rolfe i Douglas Darien 'Doug' Walker!

Nerd jači od Žižeka

James Rolfe je građanima internetskog svijeta poznatiji kao The Angry Nintendo Video Game Nerd. Genijalan lik na stranici cinemassacre.com redovito objavljuje videorecenzije starih videoigrica i konzola, ali ne s težnjom prepuštanja nostalgičnim čarima njihovog igranja, već upravo suprotno - što je igra lošija, prožeta besmislenom radnjom, glupim likovima i nelogičnim kontrolama, bolji je kandidat za podivljalog Nerda koji će nad njome napraviti masakr. Korištenje riječi 'shit' možda je prečesto i čini recenzije pomalo neozbiljnima, ali tko je probao igrati npr. biblijske igre za Nintendo, zna da je svaka trauma opravdana. Značajno ozbiljniji, promišljeniji i discipliniraniji u retorici Nerd je u obavljanju svoje druge strasti - recenziranju igranih i animiranih filmova, najčešće iz osamdesetih godina. Kada sam jednog nedjeljnog jutra u jednom dahu pogledao tri dijela prikaza TNMT-a, zanimacija sljedećih mjeseci bila je zapečaćena - upustiti se u avanture nindža kornjača renesansnih imena.

Walker je pak poznat kao nositelj recenzija na stranici That Guy with the Glasses, gdje vodi dio 'nostalgičnih kritika' analizirajući filmove i serije iz osamdesetih i devedesetih godina. He-Mana sam valjda još od dječačkih dana doživljavao kao prvoklasnog junaka i snagatora sve do odgledanih videa o božićnom specijalu iz 1985. godine, koji je Walker apsolutno izmasakrirao pronašavši čak i gomilu ludih gej referenci! Nije mi preostalo ništa drugo nego samom odgledati ostale epizode He-Mana i s vremenske distance i potpuno drugačijih znanja provjeriti kakve to suptilne skrivene poruke kriju 'Gospodari svemira'. Walker nije napravio ništa neozbiljno, kako se može pomisliti, štoviše slične analize radi i Slavoj Žižek, samo uvijenijim i pretencioznijim jezikom, kroz koji svaka interpretacija završi na psihoanalitičaru Lacanu.

Mašta, kreativnost i odmor

Maratoni legendarnih uradaka animacije osamdesetih inspirativni su iz više razloga, a nijedan nema veze s iracionalnom nostalgijom ili ljubavi prema 'retro' ideologiji. Prije svega, beskrajno su geeky uz gomilu neobičnih gadgeta, čudnih znanstvenih teorija, stalnu inovativnost glavnih junaka te radnju u kojoj čak i mutirane nindža kornjače uz pizzu igraju videoigre i gledaju SF iz pedesetih godina. Uz Flash Gordona pak gledatelj ne može ostati ravnodušan na koncept junaka koji spašava Zemlju od zlog Minga, a smotane Ghostbusterse obožava se upravo zato - jer su smotani, a genijalno inovativni. Odmor od premalo crtane, a previše računalne animacije Star Wars: The Clone Warsa pružaju animirane avanture R2-D2-a i C-3PO-a te Evoksi, kojih se u specifičnoj formi zbog sinkronizacije sjećaju svi odrasli uz TVSA na prijelazu u devedesete.

Osim uz same animirane filmove, obožavam zasjesti na Youtube pretražujući reklame za sve silne proizvode - odjeću, igračke, hranu (...) nastalu kao podrška serijalima i maksimalna financijska eksploatacija (ne sugeriram negativan smisao!) popularnosti. Uostalom, animirani serijal Transformers je i nastao kao podrška liniji akcijskih figurica! Pred nama se tada otkriva fenomenalan koncept u kojem moralisti iz bizarnih razloga možda mogu vidjeti konzumerističko iskorištavanje djece iako je suštinski genijalan jer raspiruje maštu do krajnjih granica i potiče kreativnost. Naposljetku, animirani filmovi iz osamdesetih lijepo odmaraju i udaljavaju od preobilnog multitaskiranja i trčanja za kunama (brza životinja, nema što!). Oni traže zaustavljanje oko devete godine života, u trenutku kada je najveća životna nedaća izbor između dva akcijska SF filma u isto vrijeme. To nije puka nostalgija, već povremeno nužni eskapizam želimo li opstati kao normalni.

Stoga se vraćam He-Manu iako još nisam potpuno načisto postoji li suptilno skrivena gej poruka kao što sugerira Doug. Možda treba pitati Žižeka... ups, Lacana.