Anja nas je dočekala u ordinaciji svoje mame, defektologinje Vesne Hercigonje Novković. Pripremajući se za fotografiranje studiozno je nanosila posljednji sloj maskare i dotjerivala obrve. Na prvi pogled Anja se ni po čemu ne razlikuje od drugih tinejdžerica. Njezina mama dobacuje kako bi ljudi možda očekivali da Anja kroz suze govori o onome što je prošla. No kod nje to ne dolazi u obzir.

Život u izolaciji

Nabraja nam kako je izgledao njezin život posljednjih osam mjeseci. 'Bila sam šest mjeseci u Klaićevoj (Klinika za dječje bolesti Zagreb, op.a.), pa još dva u Traumi (Klinika za traumatologiju, op.a.)… Od toga prva četiri mjeseca u izolaciji, a do mene su mogli samo mama i tata', hladno nabraja. O nesnosnim bolovima koje je trpjela govori tek kada je pitamo što joj je u tom periodu bilo najteže.

'Previjanje tih rana užasno boli, to su opekline, pa kad čupaju zavoje… to mi je bilo najgore. Previjali su me svaki dan, nekad pod anestezijom, kupali su me u betadinu, stavljali sol u kadu da rane brže zacijele, a to je užasno peklo', kaže.

Zbog udara nestalo struje

S istom lucidnošću nam opisuje taj kobni 2. svibnja 2017., dan kada je preživjela strujni udar koji je uzrokovao nestanak struje oko Zapadnog kolodvora.

'Bio je utorak, trebala sam ići na dramsku, ali sam se našla s frendicama. Otišle smo se šetati po kvartu i nekako smo došle na Zapadni kolodvor. Vidjela sam vagon i na njemu ljestve i htjela sam se popeti', prisjeća se.

Pitamo ju je li znala koliko je to opasno. Kaže: 'Da sam znala, ne bih se penjala.'

'Nisam ništa primila, nikakav kabel, samo kad sam se popela, 'stepla' me struja, prošla kroz lijevu stanu tijela i odbacila 4,5 metara na pod', prisjeća se. Uslijed pada prsnula joj je i slezena, no nije izgubila svijest.

'Bila sam svjesna svega. Dolazili su ljudi oko mene, govorili su da su vidjeli veliki ljubičasti bljesak i ja sam samo pitala imam li ruku i nogu jer ih nisam osjetila. Bojala sam se da ne ostanem nepokretna. Diktirala sam brojeve telefona mame i tate i rekla gdje živimo', priča nam ova 14-godišnjakinja.

Osim opeklina trećeg stupnja, Anji je život visio o koncu zbog prsnuća slezene i unutarnjeg krvarenja. Osam sati su je operirali i ishod je sljedećih dana bio neizvjestan.

'Ožiljci? Pa bitno je da imam kožu'

No Anja se izvukla. Pitamo je za posljedice, brinu li je ožiljci? 'Da, ali bitno je da imam kožu', dobacuje nonšalantno i objašnjava kako su joj na neke dijelove stavili umjetno uzgojenu kožu te su joj na rane transplantirali onu s dijelova tijela koji nisu bili opečeni.

I dalje mora odlaziti na vježbe, previjanja, preglede, možda i na još koju operaciju kako bi joj se olakšalo hodanje. Iz bolnice je konačno izašla 8. siječnja.

Njezina mama kaže kako su doma napravili malo slavlje, Anjin tata kupio je šampanjac… No onda je u večernjim satima uslijedio šok. Do njih su doprle vijesti da je na istom mjestu na kojem je Anja stradala osam mjeseci ranije poginuo 15-godišnji Patrik.

Anjina mama: Kad je stradao Patrik, e onda sam bila ljuta

'Puno su me puta pitali krivim li koga za to što se dogodilo Anji. Nije da nikoga ne krivim, no kada je ona stradala, nije mi se javila reakcija tipa: 'Sad će netko platiti.' No kada sam čula za Patrika, e onda sam bila ljuta! Stradao je na isti način, na istom mjestu. Njezinih osam mjeseci i sve ozljede nisu ništa značili, ništa se nije promijenilo', kaže nam Vesna Hercigonja Novković.

Patrikova smrt potaknula je mamu i kćer na akciju. Smatraju da su sve informacije o opasnosti od strujnog udara na vagonima bile usmjerene odraslima, ne djeci. A na vagonima uglavnom stradavaju tinejdžeri koji nisu pod roditeljskim nadzorom 24 sata na dan.

'Htjela bih da to dopre do djece, da znaju da je to opasno i da više nitko ne nastrada. Mislim, ljudi mogu umrijeti', napominje Anja i dodaje kako se ni sama ne bi penjala na vagon da je znala da je to tako opasno. Mislila je da se ne smije primiti nikakav strujni kabel, no pojma nije imala da je dovoljno da se nađe metar do dva od kabela i da se time zatvara strujni krug te dolazi do udara.

Kampanju usmjeriti djeci

Njezina mama slaže se da kampanju treba usmjeriti djeci. 'Kad je Anja stradala, pitali su ju zar nije nikada gledala 'Dnevnik', 'Vijesti', 'Otvoreno', 'Provjereno' i sve emisije u kojima je govoreno o tome. Pa ona je imala 13 godina kad je stradala! Djeca u tim godinama ne gledaju takve emisije, ne čitaju novine. Ako netko dođe u školu iz HŽ-a i počne držati predavanje, djeca ga uopće ne slušaju. Kampanja treba ići od nekog kao Anja, od nekoga od njih, jer djeca misle da se to događa nekome drugome…', smatra Anjina mama.

Komentira i ograđivanje od ovakvih nesreća iz Hrvatskih željeznica, koje su tek nakon brojnih prozivki poslije Patrikove smrti zagradile pješački prolaz na Zapadnom kolodvoru.

'Zid neće riješiti stvar, ali je jedna karika u tome. Ti natpisi su napravljeni za odrasle ljude, djeca na njih ne reagiraju. To je kao da imate ogromnu rupu nasred ceste, ne pokrivate ju i stavite natpis: 'Pazi, rupa!' I tko je kriv za nesreću? Možete lijepo reći - pa napisali smo da je rupa i da je opasno', karikira Hercigonja Novković.

Prvi korak u toj kampanji današnji je veliki skup škola Grada Zagreba i Zagrebačke županije, na kojem će se obratiti i Anja audioporukom.