Povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor u razgovoru za tportal kaže da je u dosadašnjim procesima pred MKSJ-om, ali i pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu u tužbi protiv Srbije za genocid dokazano da je projekt stvaranja velike Srbije postojao početkom 1991., odnosno kako je to utvrđeno u članku 426. presude Međunarodnog suda pravde od 3. veljače 2015., da su 'politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj dijelila cilj stvaranja etnički homogene srpske države te da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine actus reus genocida nad Hrvatima', ali da nije dokazana namjera fizičkog uništenja cijelog naroda na okupiranom području.

'No što je to nego pokušaj stvaranja velike Srbije, samo što je upotrijebljen još teži naziv, jer je naglašeno kakva je trebala biti – 'etnički homogena'', naglašava Nazor u razgovoru za tportal.

Smatra posebno neozbiljnom navod u ovoj presudi ad-hoc Tribunala da stvaranje srpskih pokrajina u RH i BiH nije stvaranje velike Srbije, kad izvori jasno potvrđuju namjeru vodstva Srba u BiH i RH o ujedinjenju i pripajanju Srbiji, odnosno o stvaranju saveza srpskih država.

U srpnju 1995., kaže, postojao je i nacrt ustava 'Ujedinjene Republike Srpske', države koja bi obuhvatila RS i RSK, a glavni grad bio bi Banja Luka, no Olujom je to onemogućeno. Tijekom 1991. JNA je u Hrvatskoj, kao sredstvo srbijanske politike, okupirala gotovo trećinu područja s ciljem izdvajanja toga područja i pripajanja Srbiji. To potvrđuju dokumenti RSK.

Naravno, podsjeća Nazor, Srbija formalno nije potvrđivala takve odluke, ali je činila sve da se to de facto ostvari i da sve 'srpske zemlje budu zajedno u istoj državi', o čemu svjedoče izvori. 'Tko ignorira te činjenice, ima neki drugi motiv', smatra ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata koji drži da Šešelj nije djelovao samo politički kad je svoje ciljeve pokušao ostvariti nasiljem i zločinima; primjerice, kad je u studenom 1991. kao četnički vojvoda hodao Vukovarom 'u maskirnoj uniformi i sa šmajserom oko vrata'. S obzirom na to, nastavio je, gledajući Šešeljevu konferenciju za tisak nakon što je čuo svoju oslobađajuću presudu, na kojoj je naglasio kako ideja velike Srbije nije mrtva, a kako su njegove zasluge u pokušaju njezina ostvarenja bile i političke i vojne, čini mi se da je on pomalo uvrijeđen što Haški sud spominje da se njegovo djelovanje može promatrati samo u političkom kontekstu, a ne i vojnom.

Nazor napominje da se može govoriti o velikoj Hrvatskoj ili velikoj Srbiji kao projektima, to je legitimno, ali je nedopustivo to planirati nasilnim putem, odnosno zločin je kad se oružjem krene istjerivati ljude, kad netko čita popise ljudi koji trebaju seliti te ako se prijeti i kaže da nitko ne smije izaći živ s nekog područja druge države, kao što je to radio Šešelj u Hrvatskoj i BiH, ali i u Vojvodini.

'Šešelj se spominje na više mjesta i u tužbi Hrvatske protiv Srbije, jer je on bio dio toga političkog i vojnog sustava koji je napao Hrvatsku, ali istina je da Šešelj nema glavnu ulogu u tom projektu. Ona pripada srbijanskom političkom vrhu, a Šešelj je bio izvršitelj, on je organizirao dobrovoljce koji su činili zločine po Hrvatskoj i BiH, on je bio glasnogovornik velikosrpske politike i agresije na RH i BiH, ali glasnogovornik s kalašnjikovom. O njemu je sve rečeno i sve se zna u tužbi Hrvatske protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde koji svakako ima veću težinu od ad hoc tribunala. Naravno, taj sud nije potvrdio genocid, ali je u obzir uzeo dokaze hrvatskog pravnog tima o uzrocima rata, na temelju kojih je i zaključio da je cilj srpskoga vodstva početkom 1990-ih (vodstva u Beogradu i u Kninu) bio stvoriti homogenu etničku državu. To su činjenice od kojih nijedna presuda ne može amnestirati Srbiju', kaže nam Nazor.

Po njegovu mišljenju, Srbija nažalost neće snositi potrebne konzekvence zbog svojih djela, odnosno nedjela, ne obvezuje ju na to ni presuda Međunarodnog suda pravde. Zna se da je današnje vodstvo Srbije bilo izravno umiješano u agresiju na Hrvatsku, pa bi, da je Šešelj osuđen, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić trebali objašnjavati što su s njim radili po Hrvatskoj i BiH. Moguće je da je i to kontekst koji je utjecao na sadržaj presude.

S obzirom na to da je gostujući na HRT-u Nazor kazao da je legitimno govoriti o velikoj Srbiji kao ideji, upitali smo ga znači li to da se ideja velike Hrvatske, velike Njemačke isto tako može smatrati legitimnom, odnosno gdje prestaje legitimitet takvih ekspanzionističkih ideja? Odgovorio je da legitimitet prestaje onoga trenutka kada se počinje silom nametati.

'Sjetimo se odluka, odnosno mišljenja Badinterove komisije, da nema promjene granica silom, odnosno da se vanjske granice mogu mijenjati jedino slobodnim i zajedničkim sporazumom. Dakle, dogovor je nešto drugo. Primjerice, kao povjesničar nikad neću reći da Neum nije hrvatski, i demografski i po drugim kriterijima, ali Neum je danas dio međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i tu činjenicu treba poštivati. Sad, ako se Zagreb i Sarajevo dogovore o nekoj zamjeni, ako to prođe potrebnu proceduru u RH i BiH, onda je to legitimno', objasnio je Nazor i dodaje da želi reći da se može raspravljati o svemu, i o povijesti, i o idejama i o područjima, ali kad se nešto nameće silom, konkretno, kad se granice mijenjaju silom, kao što je to planirao Šešelj, i ne samo planirao, nego i izravno sudjelovao u provedbi tih planova, onda je to nelegitimno. Dakako, kad se pritom ubijaju i nasilno protjeruju ljudi, to je zločin.

U tom kontekstu, podsjetio je da cjelovito prikazani transkripti iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana pokazuju da je on često govorio kao povjesničar, ali da je kao državnik prema BiH vodio jasnu politiku: nema promjene granica BiH, ali treba učiniti sve da hrvatski narod, koji je u BiH konstitutivan, zaista bude i ravnopravan i da opstane tamo gdje je demografski bio zastupljeniji, a to je otprilike područje nekadašnje Banovine Hrvatske. A pritom je, to transkripti jasno pokazuju, naglašava, hrvatsku politiku prilagodio politici međunarodne zajednice, odnosno svoje je odluke donosio u okviru u kojem je djelovala međunarodna zajednica, zato je i potpisao sve prijedloge o unutarnjem uređenju BiH koje je međunarodna zajednica ponudila.

Dijelovi Hrvatske vojske, smatra, angažirani su u BiH samo radi obrane, prvo od agresije srpskih snaga na BiH, a potom u obrani teritorija na kojima su živjeli Hrvati od napada nadmoćnih snaga Armije BiH, čiji je cilj bio izlazak na more i eliminacija Hrvata iz središnje Bosne i područja uz Neretvu.

'I najvećim laicima je jasno da se s hrvatskim snagama koje su bile u BiH ne može ići u agresiju nego se može samo braniti teritorij. A sada Tuđmana i Hrvatsku, kroz prvostupanjsku presudu Haškoga suda šestorici Hrvata za događaje u BiH, ta ista međunarodna zajednica optužuje za sudjelovanje u 'udruženom zločinačkom pothvatu'. To je valjda zahvalnost za kooperativnost', zaključuje Nazor.