Partnerstvo između dvije stotine godina starih britanskih novina, Guardiana, i WikiLeaksa prvi je slučaj udruženja ovakve vrste. Guardian je prvi došao s ovom idejom i predložio je Wikileaksu. Premda se radi o relativnom malim novinama, ono što Guardian razlikuje od ostalih jest da je agresivan i uporan i da na globalnoj sceni nastupa onako kako ostale britanske novine to ne čine.

Kako piše Vanity Fair, ovo partnerstvo spojilo je dvije dijametralno suprotne organizacije, gdje nijedna nije u potpunosti razumjela onu drugu u onom trenutku kada su udružile snage. Jedna od najstarijih novinskih organizacija u svijetu, sa striktnim i utemeljenim novinarskim standardima, pristala je na spoj s najnovijom vrstom istraživačkog online novinarstva koje je odano samo idealu transparentnosti.

S obzirom na raspon, širinu i preciznost informacija koje su procurile, ova suradnja je izazvala jedan od najvećih skandala u novinarskom svijetu u posljednjih 30 godina. Struktura, kontekst i detalji iz priča WikiLeaksa promijenili su način na koji ljudi razmišljaju o svijetu.

Nerijetko su se povlačile paralele s Danielom Ellsbergom i curenjem informacija iz Pentagona 1971. godine. Po današnjim standardima, Ellsbergovo djelovanje čini se staromodnim. Jedan je čovjek uručio dokumente jednoj novinskoj agenciji i to je to. WikiLeaksovi dokumenti podjednako su važni kao i Pentagonovi, ali su neusporedivo brojniji i obuhvatniji.

Partnerstvo između WikiLeaksa i novina ne može se nazvati brakom, prije je to bila simbioza u kojoj su obje strane gledale svoju korist, piše Vanity Fair. Ali ono što je sigurno jest da su zauvijek promijenili odnos između zviždača i medija na koje se oslanjaju.

Odnos Guardiana i WikiLeaksa može se promatrati iz kuta modernog novinarstva, gdje svaki od njih predstavlja jednu krajnost, a uvriježeni novinarski standardi ih razdvajaju.

Guardian sebe vidi kao posredničku instituciju koja primjenjuje znanje i daje prosudbu o prikupljenim informacijama. Vjeruje da je upravo posredovanje nužno za razumijevanje.

S druge strane, Julian Assange nema takvo mišljenje. On smatra da ništa ne bi trebalo stajati između javnosti i beskrajnog svemira očitih informacija koje svatko procjenjuje i vrednuje na svoj način. Assange zamišlja da idealno novinarstvo izgleda kao pasivni vodič kroz stvarnost, bez uredništva, kontekstualiziranja, objašnjenja, razmišljanja, sa što manje intervencije i bez obaziranja na posljedice.

U tom pogledu postoji veliki jaz između ovih dviju organizacija, no činjenica je da su jedna drugoj potrebne, zaključuje Vanity Fair