U petak navečer u Torontu je održana debata između vrsnog novinara, autora niza knjiga i jednog od vodećih promicatelja ateizma i sekularnog humanizma, Christophera Hitchensa, te bivšeg britanskog premijera Tonya Blaira, koji je prešao na katolicizam u drugoj polovini 2007.
Bila je to šesta rasprava iz serije tzv. 'Munk debates' koju organizira tajkun i filantrop Peter Munk (koji je održao nepotreban i predug samoreklamerski uvod) u prepunoj dvorani Roy Thompson (2.700 gledatelja) za koju su se
ulaznice prodavale po vrlo visokim cijenama (na internetu se tražilo i do 300 američkih dolara).
Neki poznavatelji ranijih debata Christophera Hitchensa na istu temu (o navodnim moralnim stranama religije) mogli su ostati razočarani zbog općih mjesta (na primjer, tzv. diktature nadnaravnog koju Hitchens naziva nekom vrstom 'nebeske Sjeverne Koreje') i nešto slabijih argumenata u raspravi s Blairom (naročito nakon vrlo dobrih rasprava Hitchensa s teologom Alisterom McGrathom i matematičarom Johnom Lennoxom).
Da se razumijemo, bio je to važan medijski i kulturni događaj, ali zasjenjen s nekoliko faktora. U prvome redu treba spomenuti činjenicu da Blair nije educiran za takvu vrstu rasprava i da je Hitchens u startu superioran jer već četiri desetljeća puni stranice kvalitetnim tekstovima (od geopolitike do književnosti). Zatim, Tony Blair baš nije, ako ćemo tražiti uvjerljivog branitelja vjere ili religije, adekvatan ili dovoljan autoritet s obzirom da se itekako kompromitirao u velikom moralnom sunovratu kakav je bila invazija na Irak, ali i kulturocid koji se tamo dogodio nakon savezničke intervencije. Stječe se dojam da ovo ipak nije bio sudar argumenata, već prije svega sudar dvaju karizmi.
A kada se to već spominje, Hitchens je imao lakši posao. Kao što je poznato, od ljeta se njegovo fizičko stanje pogoršava jer mu je dijagnosticiran rak jednjaka koji je metastazirao. Bilo je vidljivo na pozornici da se muči i to je, bez ikakve sumnje, poboljšavalo njegove šanse pred publikom koja je bila zamoljena da glasa dva puta: na ulazu i na kraju rasprave.
U znatno sekulariziranom Torontu, gradu s velikim brojem ateista i agnostika, Blair je u dvoranu dovukao tek 22 posto onih koji su bili na njegovoj strani. Hitchens je pak krenuo s podrškom od 57 posto publike (ostali su bili neodlučni). No iako je tri četvrtine znatiželjnika odgovorilo da bi bilo spremno promijeniti vlastita uvjerenja zbog argumenata suprotne strane, to nije bilo evidentirano pa smo informirani samo oko toga da je dvije trećine prisutnih pobjedu dalo Hitchensu.
Blair je bio simpatičan ali predvidljiv, dobronamjeran i plitak, s dozlaboga poznatim stajalištima o strahotama učinjenim u ime vjere tijekom povijesti (kao da strahote nisu učinjene i u ime nepostojanja Boga, počevši od staljinizma), ali da su isto tako vjernici pokrenuli, snagom vlastite vjere, nenadmašive akcije dobra kao što je bilo ukidanje robovlasništva.
Hitchens, britak i kritičan, zapravo je ponavljao glavne teze svog bestselera 'God Is Not Great - How Religion Poisons Everything'. Za tog novinara, inače bivšeg marksista, ne postoji nijedan dobar razlog zbog kojeg bi bilo tko trebao vjerovati u Boga. Da sumiramo njegovo izlaganje, evo njegove ključne rečenice: 'Ako pretpostavljamo ili prihvaćamo postojanje Stvoritelja i plana, to nas pretvara u objekte u strašnom eksperimentu u kojem smo stvoreni bolesni dok nam je naređeno da ozdravimo. Ponavljam: u kojem smo stvoreni bolesni dok nam je naređeno da ozdravimo.'
Cijelu debatu možete pogledati ovdje
