Ma koji Beč. Ljudima više tamo ne pada na pamet pokucati nekomu na vrata. Gerhard i Charlotte vratili su se u bajkoviti svijet svog odrastanja. U vrijeme kad su susjedi razgovarali, spontano se posjećivali, i vrijeme je bilo mjereno količinom smislenih odnosa. Ortopetkinja i električar koji je postao filmski producent preselili su sve svoje pokretnine na Prvić. Kupili su kuću, maslinik, napravili kokošinjac, rade vinograd i svaki ponedjeljak zovu sve susjede i znance na večernje druženje. 'Nekada nije bilo zatvorenih vrata u Austriji. Život ovdje je korak natrag u moju mladost. Mogao si u bilo koje doba dana pozvoniti svojim prijateljima, popiti čaj, razgovarati. Toga već odavno nema'.

Odluka čudna, hrabra, rijetka. Ima stranaca koji završe po malim udaljenim mjestima hrvatske kifle, ali u najvećem broju imaju neku ljubavnu poveznicu ovdje. Dvoje Austrijanaca pali su takoreći s austrijskog marsa na obale Prvića. Četiri godine poslije ne mogu biti zadovoljniji. Kaže Charlotte: 'Sada kada navratim u Austriju i odem u supermarket pa vidim sto vrsta sireva, sto vrsta salami, aaa, pa to je užas. Želim jednostavniji život'.

A jednostavnije od Prvića nisu mogli dobiti. Mjesto s jednom prodavaonicom, bez automobila i gdje se možeš kupati do 15. 12. Barem tako radi vitalna Austrijanka. Kaže da uzme pauzu u siječnju, a onda opet na plažu svaki dan. Ludo. Još da na otoku nauče reciklirati otpad, bila bi u sedmom nebu. U Austriji se to radi već 30 godina, educira me žena. Naučili smo voljeti prirodu i čuvati je. Zafrkavam ih kako su upravo došli u pravo vrijeme za susret sa svojim djetinjstvom  jer smo upravo toliko godina iza Austrije. Naravno, ne mislim to, ali fascinira me ta zapadna nostalgija za društvom koje je komunikativno i solidarno.

Očito ljudi ne kuže kako se na Prviću ozbiljno ratuje. Luka protiv Šepurine, prvi susjed kontra trećeg, partizani protiv domoljuba, svi protiv Zigjja, moje sezonsko pseto kojeg sam sretno preselio na more. Posvađao sam se nekoliko puta ovo ljeto s nadobudnim pojedincima koji su mi prigovorili da Zigi maltretira cijelo selo. A tip se tek tu i tamo znao popeti na javnu žardinjeru. Možda da Zigiju falsificiram austrijski pedigre. Sjećam se kako mi se Nijemac Hans, treći stranac s prvićkom adresom žalio da ga selo ne razumije.

Austrijanci kuže lokalne tenzije i sitno politikantstvo, ali ih zapravo zaboli. Ne ovise ni o kome, a stekli su i dovoljno prijatelja za svoje druželjubive domjenke. Ljeti im je kuća nakrcana frendovima iz Austrije koji ih lančano obilaze i ne mogu vjerovati kako su si pametno sredili život nakon radnog vijeka. Sjedimo na terasi s nepreglednim pogledom na more, Gerhard me pita koje ću pivo popiti, barata selekcijom austrijskih i domaćih hmeljnih delicija i govori mi poput učitelja Yode: 'Moram ti nešto reći. Za sreću je potrebno jako malo. Život služi da naučiš koliko ti malo toga treba.'

Razmišljam. To je to. Takav bi mentalni sklop trebala proizvoditi mala rajska mjesta kakvih Hrvatska ima na lopate. Ali redovito nije tako. Dapače, što je ljepše okruženje, to je karakter greziji. O sebi, nekom božanskom intervencijom, nisu čuli nikakav ružan trač. Istovremeno, spominju svog njemačkog prijatelja iz okolice Šibenika koji se uklopio u Hrvatsku kao šaka u oko. Opjevat ću ga u nekoj sljedećoj epizodi, jasno.

U međuvremenu, pozdravljam se s električarom producentom i prvićkom plivačkom zvijezdom. Već su me rezervirali za neke bakanalije iduće ljeto. Nekim čudom odbijam drugo pivo. Moram se vratiti na brod. Masline putuju u uljaru. Jedino mi je malo bed što je Zigi potaracao Gerhardov kokošinjac. Mislio sam da će mi zen Austrijanac zamjeriti, ali mu je zapravo bilo simpatično. Ponudio se da nam, ako ćemo trebati kakve alate ili bilo što, stoji na raspolaganju. S dugom polusijedom kosom pridržanom špangicom i kućom čija su vrata uvijek otvorena, čovjek je očito trijumfalno završio svoju potragu za izgubljenim vremenom. Želim to i sebi. Samo, kamo otići? Na Jarun?