No, započnimo sunčanom stranom ulice. Katharina je jednog dana dobila ponudu za posao u jednoj od inozemnih branša Austrijske trgovačke komisije. Od 12 zemalja na meniju, ekspresno je odabrala Hrvatsku. Jasno, cura je ljetovala na Jadranu u nekoliko navrata i okus mora joj se urezao duboko u jezik. Radno mjesto - Zagreb. I krene tako Katharina surfati po agramerskim sličkama, vidi sve nešto germanski bajkovito, te prepuna entuzijazma krene put hrvatske metropole: 'Zagreb je na fotkama izgledao stvarno lijep i povijesan. No, kako smo sišli s autoputa, gledam oko sebe i mislim si, bože gdje sam to došla. Prilaz gradu je doista ružan, no to je slučaj i s gradovima u Austriji. Centar je, pak, druga priča. Odmah sam prepoznala austrijski utjecaj. Osjećala sam se kao doma.'

Ostanimo još barem dvije rečenice optimisti. Austrijanci vole Hrvatsku. Preciznije, njezino more, otoke, obalu. No poslovnjaci s kojima je Katharina surađivala, ispisuju i postscriptum na tu plavo žutu bajku. A tamo piše da je Lijepa Naša prilično sivo mjesto za biznis. Kada tako nešto izjavljuju u naciji koja ima najviše - preko 700 - investicija u balkansku kiflu, onda im treba vjerovati: 'Austrijski poslovnjaci se žale na niz problema u Hrvatskoj. Zakone koji su komplicirani, sudske procese koji traju pet do sedam godina, poreze koji se svako malo mijenjaju. Sve to stvara klimu nepredvidljivosti i nemogućnosti sastavljanja dugoročnijeg plana. Zato su ulaganja trenutno zamrla.' Za utjehu, uvijek postoji Beograd, koji trenutačno uživa salve komplimenata austrijskih biznismena, kako saznajem od svoje sugovornice koja nikako da prežali činjenicu da živimo u zemlji prepunoj mogućnosti, a tako smo spori, pasivni, zastrašeni i nefleksibilni

Pjesnički rečeno, Hrvati su nevjerojatno uvjerljiva 3D simulacija austrijske prošlosti. Serija ide pod nazivom 'Auto, brak, stan, djeca' i Katharina svako malo odgleda po jednu epizodu: 'Prva šokantna spoznaja bila mi je da su ljudi ovdje fokusirani na brak, izgradnju kuća, kupovinu stanova, auta i rađanje djece. Podsjeća me na nešto što je bilo aktualno davno nekad u Austriji. No vremena su se promijenila, mi smo se promijenili. Hrvatice su vrlo opterećene brakom i nemalo puta sam čula stav kako nije dobro imati djecu ako nisi udana.' Šokiralo je Austrijanku i to da se cure vjenčaju čim saznaju da su trudne. Na Mozartovu terenu takva bračna motivacija je nezamisliva. Kao i ona da se žene grče ne bi li se udale do 25., a muškarcima se lagano znoje dlanovi ako nisu bračno situirani u ranim tridesetima.

Imajući pred očima takvu nostalgičnu konstelaciju vrijednosti, Katharina još uvijek ima problema s navikavanjem na situacije nalik ovoj: 'Imam ovdje prijateljicu Hrvaticu od tridesetak godina. Nije nešto religiozna, ali svake nedjelje ide u crkvu. Pritisak obitelji. Kad mi je prvi put rekla za svoje godine, odgovorila sam joj kako sam mislila da je mlađa. Uzvratila mi je rekavši da izgleda mlađe jer još nije udana. Dakle, vaš je zaključak da ako je netko udan, izgleda starije. Nije mi jasna ta logika.' Baš kao što joj nije jasan ni stav da cura pazi na izgled i šminku prije nego što se bračno skrasi. Nakon toga se konačno može najesti i opustiti.

Osim što su fetišizirali brak, Hrvati se grupno lože i na statusne simbole. Tako se kod muškaraca pitanje identiteta svodi na pitanje o klasi BMW-a, a kod žena na dizajnerski potpis. Uostalom, prepustimo joj navodnike: 'Ovdje je fokus na skupe aute, skupe satove... statusni simboli su nevjerojatno važni. Isto je i s curama. Sjećam se kako sam jednom išla u kazalište i obukla se baš elegantno. Poslije predstave išli smo u klub. Kada sam vidjela sve te žene oko sebe u visokim petama i haljinama za koktele, našminkane do bola, osjećala sam se tako obično. Žene ovdje nose štikle apsolutno svugdje. Pa čak i u uredu gdje moraju stajati i hodati osam sati. Postoji taj tip cura koje su u stalnom niskom startu za udaju. Po šemi - što bolji auto, to bolji muž.'

Puno pokazivanja, premalo stila. Katharina je oduševljena zagrebačkom noćnom ponudom - od jazz koncerata do raznolike klupske i barske scene. No, bliski susreti s hrvatskom muškom vrstom znaju ostaviti podijeljene impresije: 'Muškarci su ovdje previše direktni. Barem za mene. Nedostaje im takta u mnogim slučajevima. I nekako su čudno znatiželjni. Dobro kad ti netko uleti i pita te otkuda dolaziš ili živiš li u Zagrebu, ali kada te pitaju koja ti je adresa, onda je to nešto drugo.'

Nešto drugo je i ležerno zaobilaženje pravila. Austrijanki je trebalo solidno vrijeme da skuži kako su zakonska pravila u Hrvatskoj ne toliko sredstvo korekcije, koliko didaktičko pomagalo u kreativnom rješavanju problema. U smislu - ajmo vidjeti na koliko se sve načina mogu izbjeći. Tako je primijetila automobile koji stoje nasred ceste s upaljenim žmigavcima i pomislila kako ljudima treba pomoć: 'U Austriji ljudi upale četiri žmigavca kada imaju neki problem. Nisam nikada vidjela da bi netko to učinio jer jednostavno želi stati tu gdje je stao. Isto tako, šetala sam s psom na Jarunu i htjela ući u kafić. Na staklu je stajala zabrana ulaska za pse. Nisam ušla, no kada sam to ispričala hrvatskoj prijateljici, nasmijala se i rekla da sam mogla najnormalnije ući, jer takve zabrane ovdje ne znače previše. Pa onda ljudi puše gdje je znakom zabranjeno pušenje... i tako tome. S vremenom sam se navikla.'

Hrvatska u tri riječi? Prelijepa, puna mogućnosti, ponekad teška.

Najgori moment u hrvatskoj priči Austrijanki se zbio kada joj je pas zamalo umro od trovanja. Krajem veljače netko je stavio otrov na preko dvadeset lokacija po centru grada. Kakogod, Katharina ne osuđuje svoju novu sredinu. Svjesna je da se to moglo dogoditi bilo gdje. No ono što se nije moglo dogoditi bilo gdje jest 120 prijava za posao na radnom mjestu koje se otvorilo u Austrijskoj trgovinskoj komisiji. Mjesto je bilo, veli, prosječne važnosti, a aplikacije su slali direktori menadžmenta i ini ljudi daleko prekvalificirani za posao. 'Bilo je nekako tužno. Imate sjajno obrazovane ljude ovdje, a prisiljeni su raditi stvari ispod svoje razine. Na sajmu stipendija i visokog obrazovanja najveći broj pitanja koje smo dobili svodila su se na 'kako da odem iz Hrvatske?' Prilično depresivno.'

Cura iz Salzburga odlučila se ipak fokusirati na ono najbolje od Zagreba. Riječju, Dolac. 'Hrana je izuzetna, svježe namirnice su jeftinije nego one u supermarketima, što je skroz obrnuto od Austrije. Nema što ne mogu naći ovdje. Obožavam ići na Dolac, udisati sve te mirise', veselo mi priča 29-godišnjakinja posebno oduševljena hrvatskom ribom i nešto manje hrvatskim ćevapčićima.

Sve je jasno. Zagreb nije Salzburg, ali nije ni Ulambatar. Dovoljno je blizu i sličan da bi razlike mogle biti probavljive; mjestimice čak i simpatične. Očito ostavljamo dojam nečeg svježeg, sirovog i ravno s placa. Srećom, naši prvi germanski susjedi cijene blagodati prirode.