Kuriozitet je to da je pronašla svoj put do javnosti tek kada je rat završio: prije četiri godine njen autor poklonio ju je za jednu izložbu i tek tada krenulo je njeno putovanje. Tri desetljeća unatrag Mišo Lišanin bio je 24-godišnjak, golobradi zagrebački student novinarstva porijeklom iz Nuštra, mjesta otprilike na pola puta između Vinkovaca i Vukovara. U školu je išao u Vinkovce, kao i većina mještana.

'Ali taj Vukovar, sjećam se, uvijek je bio nešto posebno. Miran, tih, lijep. S onim posebnim mirisom Dunava', kaže nam Lišanin dok prebiremo stare uspomene. Mladom Miši rat je pokucao na vrata, kako smo već rekli. Stigao je i do Nuštra. Na studiju novinarstva očito je već stekao dovoljnu dozu probojnosti pa je preko profesora nekako riješio iskaznicu Večernjeg lista i sa svojom Minoltom na ramenu zaputio se doma. U kući nije mogao sjediti, nego se - priznaje danas - kao luđak odmah zaputio onamo gdje se rat doista odvijao.

'Svakog jutra majci sam govorio da se idem naći s dečkima u fotoklubu u Vinkovcima, a zapravo sam odlazio pred hotel i gledao kojoj ću se novinarskoj ekipi prikrpati za prijevoz do Vukovara. Nisam imao automobil, naravno, pa sam žicao. Uglavnom HTV', smije se sugovornik tportala.

'I tako smo u kolovozu i negdje do polovice rujna gotovo svakog dana putovali u Vukovar, sve do trenutka u kojem je zatvoren Kukuruzni put i kada se više nije moglo ići. U početku smo išli kombijem, onda puno manjim Kadettom, a na kraju i minijaturnim Citroenom AX. U posljednjim danima HRT-ovci više nisu ni snimali profesionalnom opremom nego malenom VHS kamerom', sjeća se Lišanin. Okruženim i teroriziranim Vukovarom krstario je po cijele dane, navraćao u bolnicu, ulijetao u skloništa, svjedočio tome kako su njegovi stanovnici gotovo naivno popravljali kuće i izloge u vjeri i nadi da će to ludilo napokon prestati. A nije.

A dakako da je upoznao i legendarnog zapovjednika obrane Milu Dedakovića Jastreba u njegovu štabu u skrivenom skloništu: nije ga se smjelo slikati, niti objaviti točnu lokaciju, pa čak ni spomenuti njegovo ime da neprijatelj ne dozna tko drži obranu i iz dana u dan prkosi mu i rastura ga.

'Jastreb je bio baš pravi profesionalni vojnik i to se vidjelo u svakom trenutku, čak i u tim skromnim, užasnim uvjetima. Sjedio je za stolom na kojemu su bile raširene karte i baratao s četiri motorole, to mu je bila jedina oprema izuzev ručnika koji je uvijek imao za vratom. Kakav GPS, kakva moderna tehnologija… Kad bi počeo tenkovski napad, on bi našim ljudima na minobacačima dojavljivao koordinate koje trebaju gađati: da, minobacačima, jer ništa drugo nisu ni imali. Svaki pogodak bio je pravo malo čudo, a bilo ih je itekako. Trebalo je čuti to vrištanje i veselje na motorolama i vidjeti to slavlje u Jastrebovu štabu', pripovijeda nam ovaj fotoreporter.

'Blago Zadro? On je svojom pojavom bio potpuna suprotnost, ne pamtim čovjeka kojemu je vlastito ime toliko dobro pristajalo. Smiren i tih, naizgled povučen, a opet je znao sjajno organizirati ljude. Branio je svoju kuću i uvijek išao prvi, a oni su ga slijedili…'

>>> [FOTO] Obilježena 30. obljetnica pogibije generala Blage Zadre: Bio je primjer svima kako živjeti i voljeti domovinu

Lišaninova fotografija Blage Zadre jedna je od stotina njih koje su se nalazile na filmovima što ih je slao u Zagreb, u ono doba čak nije bila objavljena. Tek kad se sam vratio - preciznije, kada je s majkom izbjegao iz rodnog Nuštra - razvio je sve filmove, počeo sistematizirati građu i ona je malo-pomalo dospijevala u javnost. Fotografija Zadre, recimo, tek prije nekoliko godina.

'Nastala je 8. rujna 1991. godine, kada sam došao u Vukovar s novinarom Nedžadom Haznadarom i snimateljem Damirom Carom. Naumili smo vidjeti silos kod Bršadina kao važnu stratešku točku, a Zadro nas je vodio. Trebalo je prijeći prugu koja je bila pod vatrom, pa su naši momci postavili vlak koji je prilikom pretrčavanja služio kao štit. Zadro je išao prvi i kada se uvjerio da je sigurno, dao nam je signal da krenemo i mi. A kada smo se vraćali, bio je, naravno, zadnji, pa sam imao vremena namjestiti kadar i opaliti njegovu sliku u trku, s puškom i motorolom u rukama', kaže nam Lišanin.

'Bio je baš velik čovjek, a znamo da veliki ljudi u pravilu ne skončaju mirno, u krevetu, nego umru u cipelama. Što ćeš…'

On sam svoju vukovarsku ratnu epizodu ne naglašava niti joj pridaje povijesnu važnost: na koncu, iz današnje perspektive, priznat će da je nekih stvari kao mlad bio gotovo potpuno nesvjestan. Nekoliko puta ušao je u Vukovar u žarkocrvenoj majici, kao da sam sebi stavlja metu na leđa. Dva puta prošao je kroz minsko polje, a da to nije ni znao. Jednom prilikom, dok su prolazili kroz naselje Lužac, upitao je vojnika gdje su naši, a gdje njihovi.

'Ovdje nema toga, ovdje je tko koga skine', odgovorio mu je.

Po povratku u Zagreb Lišanin se posvetio fakultetu, potom pridružio tek osnovanoj Hininoj fotografskoj agenciji FaH, sudjelovao u Oluji i onda prešao u Večernji list, u kojem je radio kao fotoreporter punih petnaest godina. Danas je zaposlen u tvrtki koja se bavi distribucijom fotoaparata i fotografske opreme.

'Prije trideset godina shvatio sam da najbolje pucam iz aparata, to je valjda bio neki moj oblik obrane i otpora', kaže nam, priznajući da mu pomalo laska to da se među pravim remek-djelima na zagrebačkoj izložbi našlo i nešto njegovo.