JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a Vukovar je branilo oko 1800 slabo naoružanih hrvatskih branitelja i dragovoljaca. Gotovo puna tri mjeseca, od kraja kolovoza 1991. trajali su siloviti napadi na Vukovar, čija je obrana posustala 18. studenoga, na dan koji se obilježava kao dan kad je taj grad pao u ruke JNA i paravojnih postrojba iako je sam čin ulaska neprijatelja u gradske četvrti trajao nekoliko idućih dana.

Stjepan Kulić: JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar

U toj bitki, koju mnogi vole zvati i bitkom nad bitkama Domovinskog rata, od prvog dana sudjelovao je i umirovljeni brigadir Stjepan Kulić, inače iz nedalekih Đeletovaca, koji se obrani pridružio kao mladić u ožujku 1991. s tek odsluženoga vojnog roka. Ratni Vukovar je prošao uzduž i poprijeko, s jednog položaja na drugi, i danas, kada sve to gleda s 30-godišnjim povijesnim odmakom, siguran je, kako kaže, da je upravo hrabrost i svjesnost da brane svoj dom i Domovinu vodila hrvatske branitelje Vukovara.

"JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar. Nisu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a bilo nas je šačica spram njih. Kao ročni vojnik sam služio u elitnoj Prvoj motoriziranoj gardijskoj brigadi u Beogradu kojom je zapovijedao Mile Mrkšić, a pomoćnik za sigurnost mu je bio major Šljivančanin. To je jedina postrojba JNA za koju mogu reći da je imala snagu i obučenost i koja je mogla izvršavati zadaće za koje je zadužena. I da se ta postrojba nije pojavila na vukovarskom bojištu, pitanje je kako bi bitka za Vukovar završila", rekao je Kulić.

Po njegovim riječima, upravo su zapovjednici iz te brigade bili na ključnim mjestima na kojima se događaju najteži zločini i gdje se na kraju događa i najveći zločin - Ovčara.

"Iako je tamo bilo i generala, Mrkšić i Šljivančanin su vodili glavnu riječ. Njihov autoritet je bio neupitan. I oni su glavni krivci za sve one zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Ništa nisu prepuštali slučaju. Tako smo u transporterima koje smo uništili na mjestu vozača zatjecali časnike, ne nekakve desetare ili vojnike, nego zapovjednike. I tako vrsno obučeni ljudi su stradavali od šačice sa svih strana i na brzinu skupljenih nas branitelja", ispričao je taj ratni pripadnik 2. bojne 3. gardijske brigade, čuvenih Daltona, koji je poslije prošao sva bojišta, od Posavine do južnog bojišta, Maslenice i ostalih bojišta.

"Pod osiguranjem držimo i čuveni tzv. kukuruzni put, jedinu komunikaciju koja je tada postojala između Vukovara i Bogdanovaca, odnosno Vinkovaca, i taj put smo držali do kraja, sve dok je on imao smisla, do 2. listopada i pada Marinaca i Cerića. U to vrijeme smo se zatekli u Bogdanovcima, gdje smo i sami ostali u potpunom okruženju. Bilo nas je 35 i s pripadnicima ostalih postrojba, policije iz Vinkovaca i Županje, rezervnog sastava policije Vinkovci, HOS-ovcima te mještanima branili smo Bogdanovce do zadnjeg dana 10. listopada, kada naša obrana posustaje te se odlučujemo za proboj prema Vinkovcima", rekao je i podsjetio da su u obrani Bogdanovaca poginula 133 branitelja i civila.

Na slobodno područje Kulić i skupina branitelja izašli su obilazeći okupirane Marince i Cerić da bi se dokopali vinkovačkog predgrađa Male Bosne.

Ante Dugan: Najtežom se na kraju pokazala obrana Sajmišta

Za umirovljenog pukovnika, Vukovarca Antu Dugana, zvanog Samuraj, bilo je to vrijeme u kojem se nije mnogo pitalo tko si i odakle si, nego samo jesi li voljan stati pred neprijatelja i braniti Domovinu.

"Ako si čuo da je netko u nevolji na nekom položaju, odmah si išao u pomoć. Nije se pitalo tko je i odakle je. Uzajamna privrženost nas branitelja je bila neupitna. Borili smo se i ginuli jedni za druge", istaknuo je Dugan.

Rekao je kako se znalo da je kraj blizu već 2. listopada, nakon što su pali Marinci i Cerić. Padom tih dvaju mjesta između Vinkovaca i Vukovara, podsjetio je, krug se zatvorio oko Vukovara, kojemu više nitko nije mogao prići i braniteljima dostaviti potrebno oružje ni bilo što drugo. Na pitanje gdje je u Vukovaru tijekom tromjesečne opsade bilo najteže, odgovorio je kako se najtežim pokazalo Sajmište.

"Mi smo vojarnu držali u okruženju, međutim, 14. rujna upali su nam u dio između vojarne i Petrove gore i potisnuli nas. To popodne je prošlo u strašnoj vatri. Izrešetali su nas sa svih mogućih strana, a mi nismo imali dovoljno ljudi ni oružja da im uzvratimo. Ostali su nam civili po podrumima, od kojih su mnogi tada ubijeni, a među njima i moji roditelji, pa roditelji Stjepana Sučića i brojni drugi. Išli su od kuće do kuće i ubijali ljude po podrumima. Borbe su se tada počele voditi unutar samog Sajmišta. Nismo ih mogli potisnuti, nego se ratovalo od kuće do kuće, prsa o prsa. Bio je to pravi urbani rat u kojem smo stjecali iskustva, ali i dolazili do oružja koje smo uzimali od onih koje smo ubili", ispričao je umirovljeni pukovnik.

"Vukovarska bitka bila je doista presudna bitka Domovinskog rata jer je pokazala da agresora nije nemoguće poraziti, čak i ako ste deset puta slabiji, jer imate jak motiv i znate da branite svoj dom, svoju djecu, roditelje, prijatelje, susjede, a u konačnici i sami sebe", istaknuo je Ante Dugan, koji je i autor grba i zastave 204. vukovarske brigade te jedini stjegonoša koji ju ima čast nositi u posebnim prigodama.

"Grb 204. brigade sam nacrtao i on je prihvaćen dok smo još bili u Zagrebu, na Borongaju, samo što sam ja u originalu na trobojnicu napisao Veteran, a onda je Mladi Jastreb zamijenio taj natpis imenom Vukovar, i tako je i ostalo. Iskrojili smo i zastavu s tim grbom. I tako je zastava postala moja, ali sam morao prvo stati pred udovice i djecu poginulih branitelja i pitati ih imam li ja tu čast da s tom zastavom hodam ispred njih. I od tada sam ja sa zastavom 204. brigade uvijek na čelu kolone. To je za mene časno, a u neku ruku sam se počeo i ponašati u skladu s tim pa nastojim da nisam nikad u sukobu sa zakonom, da nisam dužan, niti da je itko meni dužan, da se ne bavim politikom, da imam uvijek čist obraz kako bih svaki put mogao stati na čelo kolone neokaljan jer - ako izgubim obraz, izgubit ću i tu čast", rekao je, ističući da zastavu 204. brigade ne može nositi svatko, nego "samo onaj koji zadobije poštovanje i povjerenje roditelja, udovica i djece poginulih branitelja".

"To su sve moji roditelji i moja djeca", kaže emotivno, ističući kako su hrvatski branitelji, iako je njihova obrana u konačnici slomljena, pobjednici vukovarske bitke jer su "jednoj velikoj vojnoj sili pokazali da brojčana nadmoć nije prednost kada na drugoj strani imaš ljude koji s golemim srcem i voljom brane svoj dom i pravo na život za sebe i svoje najmilije".