'Nemam izbora', promrmlja jedan od muškaraca prije nego što potrči prema rovu dok mu instruktor diše za vratom. Većina muškaraca je pozvana u vojsku, rijetko tko je dobrovoljno ovdje, iako to nitko ne želi otvoreno reći, navodi se u reportaži novinarske Rebecce Barth s ARD Kijeva.

I Jurij je dobio poziv - sada ga muči što se prije poziva 'gotovo nije bavio fizičkim aktivnostima'. Vjerojatno će mu trebati neko vrijeme da se navikne, kaže.

Jurij ima 55 godina, što nije najbolja dob za naporan rovovski rat bez dovoljno streljiva protiv nadmoćnijih ruskih trupa.

Iz zvučnika se čuju zvukovi borbe. To služi kao psihička priprema, pridošlice bi se trebale što bolje priviknuti na stres u rovovima. Za to imaju najmanje mjesec dana.

No, starost pozvanih mnogima stvara probleme tijekom školovanja. Ruke ih bole dok bacaju granate za vježbanje. Muškarci se žale. Instruktor Valentin Ribaščuk također je primijetio da je to izazvalo poteškoće novacima. Samo je jedan od novih vojnika uspio pravilno izvesti ovu vježbu.

'U ovoj dobnoj skupini mnogi imaju neke bolesti ili druge fizičke probleme', kaže Ribaščuk.

Osnovna obuka traje četiri tjedna, ali stariji regruti trebaju više vremena. Jer ako netko ne razumije zadaću kako treba, on kao trener ne vidi 'smisla slati ga tamo. Uostalom, mi ne pripremamo topovsko meso. Mi pripremamo ljude za borbene misije, gdje moraju ispuniti određenu zadaću.'

Potpuno drugačija slika je u Kijevu u centru za obuku ozloglašene 3. jurišne brigade. U bitkama prekaljena i profesionalna koristi se u najopasnijim područjima na fronti. Postrojba samostalno regrutira svoje vojnike, uz cool reklame i filmove nalik videoigricama.

Mladić koji sebe naziva Chort oduševljeno govori o svojim instruktorima: 'Ovo su ljudi u koje se ugledam, oni su rock zvijezde! Tretiraju nas kao braću po oružju. Prošli su kroz stvari koje se nitko od nas ne bi usudio ni sanjati'.

Chort, čije oči sjaje od uzbuđenja i strahopoštovanja, sebe opisuje kao nacionalistu. U osnovnom tečaju prvo uči kako pravilno držati pušku i pucati stojeći, klečeći i ležeći.

Iznad svega, moraju se moći pravilno kretati ležeći na bojnom polju, viče trener, mladić s uočljivom tetovažom na vratu. I u podzemnim skloništima vojnici obično moraju pucati ležeći, objašnjava, jer je to topnički rat protiv pješaštva – 'a vi ste pješaštvo'.

Instruktor ispravlja držanje novaka. Mnogi muškarci tek su u ranim 20-ima, stoje u redu i drže svoje puške, neki u sportskim hlačama i tenisicama.

Maksim je, s druge strane, visok, snažan momak u kasnim 20-ima, prvo je branio Kijev, potom se helikopterom prebacio u okruženi Mariupolj, a nakon što su grad zauzeli, proveo je 13 mjeseci kao ratni zarobljenik.

Maksim je jedan od instruktora prema kojima se regrutacija Chort divi. On je iskusan u borbi, pravi ratnik u očima pridošlica i uzor mnogima. Upravo biografije poput Maksimove motiviraju Chorta.

Regrut, koji dolazi iz lučkog grada Odese, objašnjava da jedva čeka vidjeti prvog neprijatelja. Osim nacionalizma i određene ideje o tome kakav pravi muškarac treba biti, motivira ga prije svega jedna stvar: da ide u borbu.

Govori o svom najboljem prijatelju iz djetinjstva, koji je umro prošlog ljeta. 'Čekam osvetu. Bio je najbolji. Čast mi je biti ovdje. I jako mi je žao što nisam bio s njim u tom trenutku.'

Na jednom informativnom skupu, medicinska djelatnica 3. desantno-jurišne brigade jasno je pokazala koliko je zapravo loša situacija vojske na fronti, izvijestivši o prvom borbenom zadatku novih novaka u njezinoj brigadi - u Avdiivki:

'Imaju 19, 20, 22 godine i njihov prvi borbeni zadatak je pakao! Razgovarala sam s momcima koji su bili u Bahmutu i rekli su: Ako uzmete Bahmut puta deset, dobit ćete otprilike kako je bilo u onoliko Avdiivi'.

Rusi su napadali u valovima sve dok Ukrajinci nisu iscrpili svoje spremnike. Klizne bombe su u vrlo kratkom vremenu sravnile višekatnice sa zemljom. Na kraju su Ukrajinci pobjegli, a morali su ostaviti bespomoćne i ozlijeđene suborce.