Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić posvjedočio je u ponedjeljak pred Haškim sudom da veći dio počinitelja kaznenih djela nakon Oluje nisu bili pripadnici HV-a nego se radilo o demobiliziranim vojnicima koji su ostali u svojim uniformama jer su se tako lakše mogli kretati na područjima na kojima je kretanje civilima bilo ograničeno i tako počiniti kazneno djelo
'Dobar dio počinitelja samo je formalno oblačio uniformu jer više nisu bili u HV-u, a tako su lakše mogli doći do mjesta zločina i prikriti počinjenje kaznenog djela', rekao je Bajić prvog dana nastavka suđenja hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču nakon višetjedne ljetne stanke a gdje je počeo svjedočiti u svojstvu svjedoka obrane generala Gotovine.
Objasnio je da civili nisu mogli dolaziti neopaženo na područja obuhvaćena vojno-redarstvenom akcijom. Stoga je počiniteljima bilo lakše u uniformi proći kontrolne točke. 'Veliki dio ljudi u to je vrijeme nosio uniformu, ili bolje rečeno dijelove uniforme, bez obzira na svoj status i položaj u HV-u'.
Ako bi vojnik HV-a počinio kazneno djelo nakon Oluje, ali je demobiliziran u vrijeme kada je protiv njega podignuta optužnica, za taj slučaj tada je nadležna isključivo civilna policija, kazao je Bajić pojašnjavajući da se kaznena prijava tada trebala podnositi civilnom općinskom tužiteljstvu, ovisno o mjestu gdje je počinjen zločin.
'Takvi slučajevi bilo su vrlo česti budući da je nakon Oluje veliki broj vojnika demobiliziran, ali su zadržali uniforme', rekao je. Uvijek se moralo provjeravati je li počinitelj u sastavu HV-a ili je demobiliziran jer je 'vojna nadležnost vezana za pripadnost HV-u'.
Bajić svjedoči o razdoblju u kojem je obavljao dužnost zamjenika splitskog vojnog tužitelja, od veljače 1992. do prosinca 1996. godine, a koje pokriva i vojno-redarstvenu akciju Oluju. Za vrijeme i poslije Oluje vojni tužitelj u Splitu surađivao je kriminalističkim odjelom 72. i 73. bojne VP-a sa sjedištem u Splitu.
Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić želio je saznati od svjedoka kakvi su bili propisi u to vrijeme kao i kakvi su bili odnosi između vojnog tužiteljstva i vojne policije, te kakve je zadaće imalo civilno tužiteljstvo i civilna policija vezano za počinjena kaznena djela u i nakon Oluje.
Vojni zapovjednici su u slučaju saznanja ili sumnje u izvršenje kaznenog dijela bili dužni obavijestiti vojnu policiju ili podnijeti kaznenu prijavu i pružiti podatke koji mogu koristiti u istrazi, kazao je Bajić.
Nakon kaznene prijave vojnoj policiji ili vojnom tužiteljstvu vojni tužitelj imao je obvezu u pretkaznenom postupku usmjeravati kriminalističku obradu kako bi se utvrdilo radi li se o kaznenom djelu ili nema dovoljno osnova za to. Ured vojnog tužitelja i vojna policija redovno su održavali sastanke, a radilo se i na konkretnim predmetima, pojasnio je.
'Vojno tužiteljstvo je bilo izuzetno opterećeno brojem predmeta. Radilo se danonoćno jer je broj predmeta bio peterostruko veći od civilnih predmeta', rekao je Bajić. Osim toga, bio je relativno mali broj časnika kriminalista 72. i 73. bojne vojne policije, koja je uspostavljena tek 1992., a s kojima je vojno tužiteljstvo u Splitu dnevno surađivalo, i zbog toga njihova brzina i učinkovitost postupanja u konkretnim predmetima je dijelom dolazila u pitanje. Oni nisu mogli udovoljiti svim zahtjevima za kriminalističkom obradom od nadležnih vojnih tužitelja.
Na pitanje Gorana Mikuličića, odvjetnika generala Markača, je li zapovjednik postrojbe bio obavezan paralelno provoditi neke radnje radi identifikacije počinitelja koji u tom trenutku nisu bili poznati, Bajić je rekao da zapovjednik postrojbe nakon prijavljivanja događaja vojnoj policiji ne može voditi paralelnu istragu.
'Vojni zapovjednici u načelu su bili jako kooperativni i udovoljavali su zahtjevima. Bilo je izuzetaka, ali to smo rješavali preko njihovih viših zapovjednika, odnosno na taj način smo onda dobivali rezultate. Nije bilo pritisaka na vojne tužitelje ili zamjenike u pravcu da se predmet ne procesuira ili tako nešto', kazao je.
U to vrijeme mi smo čak procesuirali i jednog od zapovjednika 73. bojne vojne policije, prema tome ako sebi nije mogao osigurati taj status, onda nije mogao ni za druge, rekao je Bajić.
Na pitanje je li mu se netko od općinskih ili županijskih tužitelja žalio da je na njih vršen pritisak, otkako je postao glavni državni odvjetnik, da ne procesuiraju zločine nad Srbima kao na primjer u Varivodima, Gruborima, Bajić je odgovorio da nije.
'Na mene nitko nikad nije vršio takav pritisak, niti na moje kolege', istaknuo je.
Na pitanje može li procijeniti koliko je učinkovit bio pravosudni sustav u oslobođenim područjima nakon Oluje, Bajić je rekao da su se u to vrijeme vojna policija i vojno pravosuđe, pa i pravosuđe uopće, tek razvijali. Broj sudaca i tužitelja bio je relativno mali u odnosu na broj predmeta.
