Nadzor koji bi trebao biti u potpunosti operativan od 2014. u ponedjeljak je dočekan s nizom kontradiktornih izjava. Tako je jedan član upravljačkog vijeća ECB-a izjavio da sustav još nije dovoljno spreman da apsorbira eventualni krah banaka. Iako su banke danas dokapitalizirane, nedostaje jasni pravni okvir u kojem bi u slučaju prvo vlasnici plaćali troškove, a tek potom porezni obveznici. Mario Draghi, predsjednik ECB-a, izjavio je pak da se moć središnje banke rasprostire nad svim bankama u eurozoni, a ne samo nad najjačima, kako se spominjalo prošlog tjedna, dodavši pomirljivo da će se u nadzornom vijeću naći i nacionalni predstavnici da bi se izbjegao scenarij u kojem 'ECB govori nacionalnim supervizorima što trebaju raditi'.

Daljnji 'put u pravu monetarnu uniju' (naslov Van Rompuyevog dokumenta o kojem su raspravljali europski čelnici na prošlotjednom summitu) nanovo je odgođen budući da se zasad ni ne spominje mogućnost zajedničkog proračuna eurozone, već samo 'sporazumni ugovori'.

Realističnost uvođenja bankarskog nadzora predmet je zasad mnogih sumnji. Iz financijskih krugova tvrdi se tako da nema ni potrebe (a ni stvarnih alata) da se vrši nadzor nad svih 6000 banaka u eurozoni te da je dovoljno pratiti djelatnost najvažnijih dvadesetak banaka. Nadalje, objašnjavaju da nije uloga Europe da postane dioničarom banaka u slučaju krize, već je to uloga nacionalnih država.

Nadzor bi potom trebalo jasno razgraničiti, što dosad nije napravljeno, i pojasniti na koju se aktivnost točno odnosi, kreditnu, na pologe, na trading. Zatim, trebalo bi jasno odrediti krajnju granicu pokrivanja rizika itd…

Između bankarskog sektora, očito nevoljnog primiti izravni međunarodni nadzor, i tek okvirno postavljenog dogovora europskih ministara financija, bankarska unija još ima daleki put za prijeći do kakve-takve realizacije.