Josipović još uvijek ne zna tko će mu biti protukandidati na izborima koncem godine, pa shodno tome ni ne otkriva svoje karte. Trenutno je posvećen isključivo špartanju diljem Hrvatske i beskrajnim protokolarnim obvezama: otvara sajmove, posjećuje dječje vrtiće, uveličava koncertne spektakle i kazališne premijere, obilazi crkve i samostane, druži se s radnicima i seljacima, pušta u rad elektrane i sitne pogone... Uglavnom, čini sve kako njegov rejting - uobičajeno visok jer Hrvati inače obožavaju svoje predsjednike - slučajno ne bi zapeo o kakvu neočekivanu prepreku.

Ovog vikenda predsjednik je ponovno navratio do Dalmacije. Ako dobro brojimo, to je otprilike deseti put u zadnjih dva mjeseca - pa gotovo da nema mjesta koje nije počastio svojim posjetom. Pretpostavlja se da je u nekim internim istraživanjima popularnosti otkrio da bi mu u ovoj regiji izborni rezultat mogli najviše štekati, pa na vrijeme opsjeda buduće birače. U pravilu je, naravno, svugdje dočekan dolično. Kao najdraži gost.

U Pločama je do ruba suza doveo hrvatske branitelje, pripadnike prvih ročnih postrojbi kojima je država napokon formalno priznala status i odala priznanje. Nešto sjevernije, u Podgori, poklonio se sudionicima zbjega u El Shatt tijekom Drugog svjetskog rata i izrecitirao klasične rečenice o 'nekima koji žele prekrajati hrvatsku povijest'. Bez ijednog konkretnog primjera, naravno: Josipovićevi javni nastupi u posljednje vrijeme toliko su popeglani, uopćeni i predvidivi da novinari koji prate njegov rad očajavaju jer jednostavno ne uspijevaju zabilježiti konkretan naslov. Ukratko, dosadno.

Čak je obustavljeno njegovo donedavno međusobno granatiranje s HDZ-om i Tomislavom Karamarkom, već eno njih dvojice zajedno u Mostaru u toplom zagrljaju i srdačnom čavrljanju.

I koja će mu, dakle, biti taktika za izbore? Nitko nema pojma: dok čeka tko će mu izaći na megdan, nekako je natprosječno zainteresiran za izmjene Ustava, no teško da bi njegova inicijativa zainteresirala bilo koga od onih tisuća ljudi kojima na svojim turnejama stisne ruku. Kvragu, čak ni SDP ni HDZ nisu se oko toga previše uzbudili.

Pravda, nova pravednost? Teško, jer nema smisla ponavljati se. Uostalom, Josipović se već izjasnio da je u odnosu na prije četiri godine Hrvatska danas 'pravednija država', pa samim time smatra i da je njegova misija iz ovog potrošenog slogana ispunjena. Čini se da bi mu najviše odgovaralo ako bismo idućih nekoliko mjeseci kolektivno prespavali i gotovo zaboravili na izbore, formalnost na kojoj će samo potvrditi svoj rejting. Sudeći po ponašanju oporbe i oklijevanju s lansiranjem imena protukandidata, dojam u javnosti jest da su od ove bitke i oni već digli ruke. Sreća da je Ustav postavio ograničenje od maksimalna dva mandata...

Ima li stoga uopće smisla trenutna predsjednikova predkampanja, koliko god on to s gnušanjem odbijao priznati i tvrdio da 'samo radi svoj posao'? PR stručnjak Krešimir Macan smatra da mu se zasad nema što prigovoriti.

'Kampanja traje od prvog dana kada ste izabrani na funkciju i prednost je uvijek na strani onoga tko je na funkciji. Samim dobrim obavljanjem svojeg posla možete napraviti najbolju kampanju i tada protukandidat i nema nekakvih šansi, koje su sada još dodatno umanjene time što protukandidata i nema', objašnjava Macan.

'Sve do početka službene kampanje za predsjedničke izbore, sve što aktualni predsjednik radi smatra se redovnim aktivnostima i tu ne možete bilo što prigovoriti. On je predsjednik sve do dana izbora. A normalno je za očekivati da se u izbornoj godini aktivnosti intenziviraju', dodaje. Upitali smo Macana i je li Josipovićeva beskrajna turneja po domovini na neki način ipak podcjenjivanje birača.

'Pa bio bi lud da ne radi tako, njegov posao i primarno jest da odgovara na brojne pozive za pokroviteljstva i posjete. Sama kampanja među ljudima ne može donijeti puno glasova ako ih već nemaš, jer fizički svaki dan dosegneš možda do stotinjak ljudi - tako da je to u godinu možda 40 tisuća ljudi. Jako malo. Ova vrsta kampanje definitivno nije presudna', smatra on.

Politolog Anđelko Milardović ima suprotno mišljenje: drži da bi rano otvorena predkampanja za Josipovića na koncu mogla biti kontraproduktivna.
'Iscrpit će se ako bude išao ovakvim tempom, a potpuno mi je nejasno i zašto pokušava doći u fokus javnosti u jeku kampanje za europske izbore. A i ta ideja oko promjene Ustava koja nije naišla na odobravanje SDP-a i HDZ-a, pitanje je što u tom slučaju uopće želi postići', govori Milardović.

'Znakovito je predsjednikovo otvaranje kampanje reminiscencijama na političku povijest i prošlost: u Pločama i Podgori koristio je birane riječi na kojima bi mu pozavidio i kardinal Bozanić, eto toliko je bio koncilijantan i odmjeren. No, kako je krenuo, čini se da se ne odmiče od prošlosti, a to podrazumijeva stari način političke komunikacije. Bilo bi zgodno kad bi njegova ekipa za politički marketing smislila neki novi program', dodaje. Općenito smo, kaže Milardović, toliko zaglibili u realnosti da bi se i kampanja napokon trebala voditi oko aktualnih tema.

'Josipović kaže da je program nove pravednosti ostvaren, ali što je pjesnik htio reći? Je li to opipljivo? Ako je došlo do konsolidacije pravednosti - koja je njegova osobna zasluga? Radilo se o zgodnom pobjedničkom sloganu, a sada mu treba neki uvjerljiviji. Njegova velika prednost jest to što je pristojan, ali na komunikacijskoj razini treba biti državnik. Nemam ništa protiv koncilijantnosti, ali ako predsjednik pretendira na drugi mandat - zašto ne napravi nešto da bude državnik? Zašto ne skine bijele rukavice i ne donosi odluke koje se možda neće sviđati svima?', pita se Milardović.

Kao primjer državničkog ponašanja navodi Josipovićevu komunikaciju sa susjednim državama - koja se odvija kao da je predsjednik Hrvatske inferioran, iako je u stvarnosti potpuno suprotno.

'Barba Ivo, ne može tako, u politici se nekome morate zamjeriti! Kakva je naša korist od Josipovićevog čuvanja rejtinga? Neka se ne uvrijedi, ali njegove bijele rukavice svi vidimo - za razliku od prethodnika Mesića, koji nije skidao boksačke i stalno je udarao u glavu Josipoviću, odigraj jedan put muški', poručuje Milardović.