Prvi pogled na 'Kako sam upoznao vašu majku', CBS-ovu višegodišnju uspješnicu, izaziva snažnu skepsu - mentalno stanje koje su nedeterminiranom voljom filozofi odlučili nositi cijeli život, ili barem u profesionalnoj karijeri. O ne, što je to, opet nekakvi 'Prijatelji'? Što drugo očekivati od egzistiranja unutar discipline koja je s lakoćom sposobna postaviti pitanje poput: da li sam ja u trenutku dok pišem ovaj tekst, i vi dok ga čitate, samo mozak u posudi izložen podražajima elektroda ludog znanstvenika? Kada tome pribrojimo da se "Kako sam upoznao vašu majku" prikazuje na  kanalu okrunjenom za repriziranje obiteljskih uspješnica iz osamdesetih i ranih devedesetih, naravno da nismo sigurni u što srljamo. Ipak, točka u koju se sumnjati ne smije postoji - Barney Stinson. Vragolasti smutljivac dječačkog impulsa, a zavodničkih manira moćnijih od onih Jamesa Bonda.

Je li Barney čitao Schopenhauera?

Barneyjev odnos prema ženama  (drugom prilikom pozabavit ćemo se ljubavlju prema stormtroperima) gledan u svjetlu dramatične popularnosti feminističkih teoretičara posljednih tridesetak godina, vrlo je intrigantan. Bismo li fenomen Barneyja trebali prihvatiti kao šalu ili sindrom ozbiljnog poremećaja u stavu prema ženama? Je li prihvatljivo da nam je svojevrsni idol - a likovi kojima se najviše smijemo to na neki osebujan način i jesu - osoba koja kroz plesnu pjesmu izražava dilemu -  izabrati ormar sjajnih odijela ili jednonoćni seks s atraktivnom plavušom koja ih ne podnosi? Proučimo li detaljno razrađeni 'bro code', do svetosti uzdignutu kompilaciju metoda osvajanja žena 'The Playbook' i konstantno vođenje savjetima prijatelja Teda kroz 'ženski svijet', Barneyja opravdano možemo uvrstiti u galeriju likova s, u najmanju ruku, sumnjivim stavovima o ženama. Pametan kakav iza blentave pojave doista jest, a sjetimo se da je nekada bio i hippie, ne bi bilo neobično da su Barneyju pod ruku dospjela djela triju filozofskih klasika - Aristotela, Nietzschea i Schopenhauera.  

Žena je niže biće
Žene su u filozofiji sve do do XX. stoljeća postojale jedino kao predmet izlaganja muških kolega, a i

sami intimni životi filozofa obilježeni su nekonvencionalnim pojavama ostavljajući prostor spekulacijama da su ženomrsci ili homoseksualci. Na diskurs o ženi, kakav je vladao zadnjih dvije tisuće godina, uvelike je utjecao Aristotel čiji su stavovi rezultat kombinacije širokog spektra znanja od biologije, psihologije, političke teorije, pa čak i metafizike. Razvijajući teoriju oplodnje, Aristotel u skladu s idejama o četiri vrste uzroka smatra da muško sjeme prenosi oblik muškarca, u kasnijoj tradiciji često predočavanog kao doslovnog malog muškarca. Jedina funkcija Žene u tom lancu jest puko posjedovanje potrebitog materijala, kao što je primjerice stolaru potrebno drvo ne bi li napravio kitaru. Prema psihološkoj teoriji, žene su emotivne, što je nepoželjna karakteristika koja je ukrotiva jedino 'razumnim gospodarom', a to je prema Aristotelu, ocu klasične logike, muškarac. Uzgred rečeno, zanimljivo je napomenuti kako je Aristotel tvrdio da žene imaju manje zubi i režnjeva na lubanji od muškarca.  

Filozofski hejt
Da Aristotel ne bude tek tako prevaziđen, pobrinuli su se suvremeniji autori. Paradigmatičan primjer negativnih filozofskih stavova o ženama radovi su njemačkog idealista Arthura Schopenhauera 'Metafizika spolne ljubavi' i 'O ženama'. Citati poput 'već pogled na ženski stas govori da žena nije određena ni za velika

duhovna, niti za velika tjelesna djela...' ili pak 'dovoljno je samo promatrati usmjerenost i način njihove pozornosti na koncertu, u operi i kazalištu, npr. gledati djetinjastu prostodušnost kojom one, dok se izvode najljepša mjesta iz najvećih majstorskih djela, nastavljaju svoje brbljanje' dovoljno govore sami za sebe. Žena za Schopenhauera nikada ne može biti dama već mora biti 'ukroćena' u podređenu domaćicu, pa slobodno možemo zaključiti da bi u svjetlu današnjih društvenih odnosa Schopenhauer svoje radove eventualno mogao objavljivati u opskurnim, najvjerojatnije zabranjenim, ultradesničarskim listovima.
Inspiraciju iz Schopenhauerova djela crpio je Friedrich Nietzsche. Podugačka je lista onoga što je taj iznimno ogorčen i ljut filozof mrzio (pozicija hejtera mu je zajamčena), pa tako njegovoj oštroj ironiji i cinizmu nisu izmakle ni žene. Zaratustra proglašava: 'Pravi muškarac traži dvoje: opasnosti i igre. Zato traži ženu, kao najopasniju igračku. Muškarac treba biti odgajan za rat, a žena za odmor ratniku: sve ostalo je ludost. Za preslatko voće – ne mari ratnik. Zato mari za ženu; opora je još i najslađa žena...' Iako Nietzscheove riječi ne zvuče ništa manje jezivo od Schopenahuerovih, zahvaljujući pjesničkom stilu pisanja punom prenesenih značenja i igri riječima sličnoj dvosmislenostima proročanstava delfijske Pitije, Nietzsche filozofima ipak ostavlja prostora za višeslojne interpretacije misli o ženama.

Još jedan ljigavac u nizu?
Naposljetku, zaključak kao da nas vodi u jednom smjeru - Barney je još samo jedan ljigavac u nizu... Nećemo to dozvoliti. Humoristična serija upravo je to - humoristična serija. Kao što smo i pročitali u osvrtu na komičnost neukrotivih likova poput Bendera i Cartmana, likovi 'lošeg' morala smiješni su nam upravo zato što smo svjesni da su oni loši. No filozofi poput Aristotela, Schopenhauera i Nietzschea pretendirali su na stvaranje kompletnih istina i znanja o svijetu. Poslije Drugog svjetskog rata pojavila se oštra dilema je li ogromnu količinu znanstvenih spoznaja do kojih je zločinačkim putem došla nacistička mašinerija moralno dopustivo koristiti za daljnja istraživanja ili praktične svrhe te je, kao što svjedoči slučaj Werhnera Von Brauna, prevladala teza da treba napraviti distinkciju između samog znanja i njegove primjene. Na tom pragu valja gledati i naše 'junake' - Barney nam pruža smijeh, a filozofi sjajne ideje i inspirativno štivo. Za razvoj ženske emancipacije pobrinuli su se srećom drukčiji mehanizmi.