U umjetničkoj, društveno-humanističkoj, intelektualnoj, pa i svakodnevnoj praksi smijeh je čest predmet istrage - sličnije potrazi za Keyserom Sözeom iz 'Privedite osumnjičene' nego znatiželjnoj ili znanstvenoj. Smijeh je smutljivi sumnjivac. Uličnog anonimca sa smiješkom na usnama suptilno proglašavamo ludim, nasmijanog stranca pogleda upućenog prema nama u mislima šaljemo na traumatologiju... Mona Lisu glorificiramo jer nas muči njezin tzv. zagonetni osmijeh, a umjetnike etiketiramo 'dubljima' što su tmurniji. 'Prirodnjaci' pak pokušavajući objasniti ljudsko porijeklo osmijeha 'vrhunce' otkrića postižu pukim škakljanjem čimpanzi... Naposljetku, čak pišući i čitajući ove natuknice o filozofiji smijeha, kao da ga a priori pokušavamo zarobiti u krute logičke silogizme, čineći ga ogavnim, dosadnim, odbojnim... Budimo slikovitiji - dok robot Bender slabije utreniranima od smijanja može izazvati grčeve u želucu, filozofija smijeha, kao i analogna teoretiziranja, uspješnija su u izazivanju mučnine. Recept za mučninu - gledati i čitati. Ali što?

Zločesti smijeh
'Zao' smijeh vlada humorom i pritom još neobičnije upravo onom sferom gdje ga najmanje očekujemo - animacijom. Nevinost šarenih boja i bajkovitih sanjivih likova odavno je pređena. Možda najuspješnije humoristične animirane serije u povijesti - Simpsoni, South Park i Futurama, čvrstu liniju humora, a time i komercijalnog uspjeha povlače iz karizme 'zločestih' junaka - Barta Simpsona, Erica Cartmana i  Bendera. Mehanizam povratne sprege fascinira - oni se zločesto smiju, mi uzvraćamo još jačim smijehom. Kako je moguće da nam dva neposlušna i neukrotiva klinca te robot kleptomanskog karaktera, u paketu s vlastitim 'bezobraznim' smijehom, izazivaju reakciju u ventromedijalnom prefrontalnom korteksu preoblikujući mišiće u najdražu nam facijalnu reakciju? O Bendere, o publiko, što smiješno li je vama?, pitaju se svakako i filozofi. (op.a. za objašnjenje ovog arhaičnog izražavanja vratiti se na prvu Pop filozofiju i misaoni eksperiment o 'ocima' filozofije u hedonističko-spekulativnom raspoloženju pred TV ekranom).

Od vježbe pluća smijanjem do Bergsona
Nevjerojatno oštrom analitičkom intuicijom obrise filozofije smijeha, kao i gotovo svih filozofskih problema, stvorili su antički Grci. Atomistu Demokritu teoretiziranje o sreći, ali još više svakodnevno ponašanje, priuštili su i odgovarajući epitet 'nasmijanog filozofa' iako je prema dijelu izvora osmjeh prakticirao zbog vježbe pluća. Svestrani Aristotel mudrujući pak kako definirati čovjeka izdvaja nas od ostalih životinja i mogućnošću smijanja. Početne teorije smijeha prihvatila je i suvremenija filozofija pristupajući problemu kompletnije, a nama svrsishodnije, s obzirom na vremenski jaz koji nas dijeli s Grcima. Ličnost Henrija Bergsona i djelo 'Smijeh - esej o značenju komičnog' pritom je svakako najintrigantnija, jer inače prilično apstraktan filozof smijehu pristupa na pitak, a opet dubok način, pitajući se o samoj srži problema - što znači smijeh i što je u osnovi smiješnog? Primijetite slobodno, 'smijeh' i 'problem' opet su, igrom slučaja, u istoj rečenici.

Osveta društva
Bergson je čvrstog uvjerenja da smijeh mora odgovarati zahtjevima zajedničkog života, pa da u skladu s time posjeduje društveno značenje i domet. Naime, zgodno primjećuje, što uostalom već Aristotel sugerira u definiciji komedije, da nas  nasmijavaju uglavnom mane drugih ljudi, ali prema Bergsonu, ne zbog njihove nemoralne dobrote ili zloće, već neprilagođene društvenosti. Kroz smijeh, tvrdi Bergson, nastaje osvještavanje nesvjesnih samoljublja i vrši se njihovo najbolje uklapanje u društvo. 'Smijeh je prije svega kazna. Stvoren da ponizi, on u osobe na koju se odnosi mora izazvati neugodan osjećaj. Društvo se preko njega osvećuje za suviše slobodno ponašanje pojedinca prema društvu', pomalo na prvi pogled jezivo zaključuje Bergson, ali i prilično uvjerljivo shvatimo li ga benevolentno i bez predrasuda. Doista, smijeh ima jaku društvenu ulogu, a ponekad upozorava na društveno neispravna ponašanja. Ali kao što rekoh, samo ponekad.

Nevino ruganje političkoj korektnosti
Naime, u našem imaginarnom svijetu filozofa pred TV-om Bergsona možemo vidjeti i pomalo zbunjenog – 'pa, što vam je, pobogu, u 'Futurami' tako smiješno'? Tekuću sezonu otvara epizoda 'Rebirth' s nasmijanim i raspjevanim Benderom čak i dok sluša vijest o Leelinoj komi, a u 'The Late Philip J. Fry' ciničan Benderov osmijeh poprati spoznaju o konačnom kraju svih civilizacija. A zajedno s njim nasmijemo se i mi. 'Smijeh ne bi postigao svoj cilj kada bi nosio znak simpatije i dobrote', kaže Bergson, ali kome Benderov smijeh nije simpatičan neka digne ruku. Naime, događa se upravo suprotno.

Ono što je zajedničko Bartu, Cartmanu i Benderu fascinantna je doza tzv. političke nekorektnosti. Oni su izraz onoga što mi u svakodnevnom životu ne smijemo biti. Skrivajući se iza vlastitog smijeha, mi im se ustvari divimo. Smijehom se osvećujemo sustavu, regulama, ograničenjima, ali ne zato što ih smatramo nepotrebnima, već upravo suprotno. Uživanje u humoru terapija je za nakupljene 'negativne misli' političkom korektnošću suviše discipliniranog pojedinca. Ali kroz smijanje humorističnim serijama poput 'South Parka' i 'Futurame' 'društveno nezadovoljstvo' ostaje između gledatelja, Cartmana i Bendera, ne dobivajući priliku za izražavanjem tamo gdje je to nepoželjno. Mi smo razumski svjesni toga kako kroz političku korektnost postižemo pomak civiliziranosti i humanizacije, ali istovremeno tražimo efikasne 'ventile' iskazivanja nezadovoljstva, koje pronalazimo upravo u smijehu. Bergsonu stoga kada tvrdi da 'smijeh bez sumnje obavlja društveno korisnu funkciju' treba iskazati priznanje. Sjednimo zato pred 'Futuramu' i nasmijmo se - nisam čuo da teretane nude bolji trening za mišiće lica i nevino centrifugiranje negativnosti.