Sukob talijanskog premijera Silvija Berlusconija s dugogodišnjim političkim partnerom Gianfrancom Finijem, predsjednikom Donjeg doma parlamenta kojeg je Berlusconi sinoć izbacio iz stranke, produžuje agoniju i ne znači automatski pad vlade
Opstanak talijanske vlade sad ovisi o sposobnosti Gianfranca Finija da povuče u novu stranku što je moguće veći broj njemu sklonih zastupnika i senatora (navodno može okupiti 33 zastupnika i 15 senatora). Međutim, čini se da je politički model nazvan berluskonizam nasmrt ranjen.
Došao je kraj braku iz interesa između Berlusconijeve Forza Italije i postfašističke Finijeve Alianze Nacional, sklopljen iz nužde 2008, nakon pada vlade Romana Prodija
Italija se danas probudila pitajući se ima li Berlusconi dovoljno argumenata za optimizam (on veli da su brojke sigurne i da će i dalje imati stabilnu vladu) jer je očajnički bio zatražio pomoć Vatikana (o čemu smo jučer pisali) u dobivanju podrške demokršćana i drugih malih centrističkih stranaka.
Kako je pukao politički brak?
Gdje je puklo između Silvija Berlusconija i Finija? Potonji nije mogao trpjeti udar Berlusconija na slobodu informiranja i jako se žestio zbog Berlusconijeva prijedloga da se donose tzv. zakon brnjice prema kojem bi vlada imala slobodne ruke za prisluškivanje telefonskih razgovora novinara i za zabranjivanje novinarima da istražuju pravosudne organe.
Zatim je stvar kulminirala kad se saznalo da je Berlusconi upleten (kaže se i izravno zainteresiran) u navodnu tajnu masonsku organizaciju P3 koja je pokušavala kontrolirati javne natječaje te imenovanje sudaca, naročito onih koji će prije ili kasnije imati posla s Berlusconijem i njegovim malverzacijama.
Il Cavaliere je prije par dana na televiziji izravno kazaoFiniju da se mora maknuti s čela parlamenta ako se planira bavitipolitičkim intrigama. Fini mu je dobacio rukavicu pa ga pitao: 'Ilišto, hoćeš li me izbaciti iz moje stranke?' Tako se i dogodilo. Berlusconiga je isprašio.
Fenomen berluskonizma
Berluskonizam se u proteklih 16 godina hranio iz više izvora, iako su mediji i snaga medijske korporacije bili prvi na meniju. Da bi se razumio fenomen berluskonizma, valja shvatiti narav političkog svijeta Italije koji nalikuje na kozmos bez gravitacijskoga centra: on je hiperfragmentiran jer se u njemu, kao male galaksije, kreću korporacije, klanovi, kaste, političke struje unutar samih stranaka, sindikati, utjecajne obitelji, mafija itd.
Taj sustav postoji, praktično, od pada Rimskoga Carstva (bez šale!), pa je, kad ga se pojmovno obuhvati, lakše shvatiti kaos i nered u kojem žive Talijani, ali i njihovu fascinaciju jakim ličnostima koji obećavaju uvesti reda u tom kaosu.
Mussolini je dojahao do vlasti na sličnom konju. U drukčijim okolnostima, demokratska je Italija proteklih 20 godina bila scenarij za prodaju diskursa o stabilnosti koji Berlusconi, što god mi dosad mislili, mnogima uspješno prodaje.
Ljevica je doslovno atomizirana u mnogim grupama, desecima stranaka, a Berlusconi je to iskoristio grupirajući snage desnog centra, uz pomoć katoličke elite koja je dala glas industrijskim interesnim grupama.
Danas, čini se, ta ključna konotacija berluskonizma definitivno umire.
Fini u centru pobune
Gianfranco Fini, dojučerašnji Berlusconijev saveznik na desnici, vodio je do kraja napetu bitku. Ma što Silvio Berlusconi rekao, Finijeva je pobuna jak udarac za Il Cavalierea.
Fini postavlja u centru pobune jednu izričito moralnu dilemu. On i njegovi ljudi svaki dan guraju prste u očima Vlade tražeći pojašnjenja za svaki slučaj korupcije, zloupotrebe vlasti ili jednostavne bahatosti vladajućih.
Moćni katolički svijet Italije pokazuje znakove nestrpljenja (korupcija je prevelika čak i za ne baš moralne vertikale Vatikana i katoličke Italije), a u pravosudnom loncu juha samo što nije prekipjela.
Krvopije iz pravosuđa
Sad je situacija jasna: Silvio Berlusconi će izvesti borbu do kraja tražeći da parlament ispusti dah prije nego što ga nokautira, a za borbu ima vremena jer mu mandat istječe 2013. Međutim, Berlusconiju su počeli padati dijelovi oklopa, pa u bitku ide prilično ranjiv: pravosuđe će mu popiti svu krv.
A njegova opozicija? Fini, demokršćani s centra, lijevi centar? Svi će oni pokušati nagovoriti predsjednika Napolitana da se Italija vrati tehničkoj vladi. Ali za predsjednika odluka nije laka jer ne želi biti zapamćen kao onaj koji je Italiju gurnuo u kaos, ako se kriza produbi.
Zato nije isključeno da Berlusconi dobije i ovu igru jer njegova je mreža za opstanak na vlasti itekako jaka. Iako je, ponavljamo, berluskonizam na izdisaju.
Nema više toga vodstva koji može voditi državu u nekakvom, bilo kakvom redu. Nedostatak mogućnosti pravoga vodstva Berlusconija više boli nego to što ga se udara po džepu ili što se provjeravaju njegove orgije i seksualne avanture.
Tko je Danteov kormilar?
Pitanje je samo jedno: koliko će Talijani imati strpljenja za Berlusconijeve grijehove sve dok ne shvate da lidera više nema i da je zemlja opet i uvijek u stalnom (kreativnom) kaosu?
'Joj, Italijo, brod bez kormilara u teškom nevremenu', lamentirao je Dante u jednom spjevu o Čistilištu, tamo negdje oko 1300. godine. I bio je u pravu. Italija pati od kroničnog nedostatka pravih i sposobnih kormilara.
Ali Italija ne tone jer dosta marljivih mornara pod palubom radi da se brod i dalje kreće. Moramo i dužnost naša je priznati da su vrlo često ti talijanski mornari pravi genijalci.
