Koji je status Italije za briselskim stolom? Odgovor ne leži toliko u riječima, koliko u gesti, a za nju je bilo je dovoljno novinarsko pitanje na jučerašnjoj presici Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja. Na upit što vodeći europski dvojac misli o Berlusconijevim mjerama za suzbijanje deficita i povratak investitorskog povjerenja, predsjednik i kancelarka samo su se pogledali i nasmijali. Italija je izgubila praktički sav kredibilitet i težinu u očima kolega iz eurozone. Osim u jednom detalju – težini duga
Videosnimka s jučerašnje presice Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja u Bruxellesu obilazi cyberspace, no još više talijanske medije. Prekojadranska nacija izuzetno je frustrirana likom i djelom svojeg premijera, čitava im se Europa podsmjehuje, no da se ni dvoje najmoćnijih čelnika Unije ne mogu suzdržati od smijeha na spomen Berlusconija, očito je malo previše. Bijes protiv skandala zvanog Berlusconi u talijanskim se medijima odjednom preustrojio u bijes spram tako očitog ponižavanja. Corriere della Sera, standardno kritičan prema premijerskim nepodopštinama, nazvao je reakciju pretjeranom. 'Za Talijane to nije dobro i sasvim je nevažno je li netko za ili protiv Berlusconija', stoji u uredničkom komentaru na naslovnoj strani.
Lider opozicionih demokršćana također je bio prisiljen obraniti mrskog neprijatelja. 'Nitko nije ovlašten izrugivati se Italiji, čak i ako je Berlusconi sramotno odužio rješavanje krize. Ne sviđa mi se Sarkozyjev podsmjeh', izjavio je Pier Ferdinando Casini. La Repubblica zauzima sličan defenzivni stav. Komentator objašnjava da je usporedba Italije s Grčkom, a što je sve prisutnija analogija u Bruxellesu, vrlo neugodna i nemilosrdna.
Italiju više apsolutno nitko ne tretira kao treću najveću ekonomiju eurozone, već kao neuhvatljivo prvog dužnika. Sa 1,9 trilijuna eura duga (120 posto BDP-a), premijerom koji se nema vremena baviti zemljom jer je zauzet sudskim procesima koji ga terete za mito, zlouporabu moći i seks s maloljetnicom, s masovnim odljevom mozgova i političkom scenom potpuno paraliziranom razmjenom usluga i privilegija, Italija možda funkcionira kao vic – kratkoročno, no daleko više kao apokaliptična prijetnja jednom kada se opuste facijalni mišići u Berlinu ili Parizu.
I Sarkozy i Merkel imaju svježih razloga za podrugivački smiješak na račun Rima. Prvi stoga što su Talijani odjednom prezastupljeni u Središnjoj europskoj banci. Na guvernerski stolac u Frankfurtu pred nekoliko je dana zasjeo donedavni čelnik Središnje banke Italije Mario Draghi, no Italija svejedno nije povukla svojeg čovjeka iz upravnog odbora – fakat koji je iznervirao francuskog predsjednika. Sarkozy želi da Lonrenzo Bini Smaghi odstupi s funkcije ne bi li tamo smjestio čovjeka iz Francuske. U privatnoj izmjeni paljbe Berlusconi mu je odgovorio: 'A što bih ja sad trebao učiniti (s Lorenzom)? Ubiti ga?'
Angela Merkel pak barata pozamašnim štosom motiva za podsmijeh. Pred nešto više od mjesec dana talijanski je premijer snimljen u telefonskom razgovoru gdje opisuje njemačku kancelarku kao 'neje.... debelu k....'. Nije to prvi put da je rimski žigolo ponizio kolegicu. Pred dvije godine ostavio ju je da ga čeka na samitu dok je on ćakulao na mobitel. Nešto manje ponižavajuće, ali svejedno indikativno za Berlusconijevo shvaćanje politike kao karnevala, dočekao je Angelu Merkel u službenom posjetu u Trstu tako što se skrivao iza spomenika. Po njezinom prolasku, doviknuo je: 'Ku-ku!' U nekim drugim okolnostima još je bilo i simpatično.
A neke druge okolnosti bi bile sve samo ne one o kojima ovih dana slušamo na temu Italije. Propadanje malog i srednjeg poduzetništva – kičme talijanskog rasta, sveprisutnog rada na crno, izbjegavanja plaćanja poreza i paralelne ekonomije organiziranog kriminala, što u zbroju lišava rimsku kasu za 440 milijardi eura godišnje, kako navodi Andrea Teti sa sveučilišta u Exeteru. Italiju ne nagriza toliko basnoslovni dug ili proračunski deficit oko čijeg se suzbijanja svađa talijanska politička elita, već fenomen berluskonizma. Politika usluga i privilegija, mentalitet ruka ruku mije koji je korodirao državni aparat onemogućava ikakvu bitnu promjenu. Institucije koje bi trebale biti odraz demokracije nalaze se u interesnom klinču. Andrea Teti navodi da Berlusconi redom dobiva većinsku podršku parlamenta zato što zastupnici koji bi ga mogli srušiti svojim glasom to ne žele učiniti da ne bi izgubili parlamentarne mirovine.
Dopisnik Correire della Sera, Maurizio Caparara, daje govori pak o turobnoj slici razjedinjene koalicije. 'Berlusconijeva će vlada pasti samo tako da se sama u sebe uruši. Stvarna opozicija koja bi to mogla učiniti, za sada ne postoji', tvrdi novinar.
Neki su vicevi smiješni samo prvi puta. Kako eurozona tone u recesiju - s padom Italije kao neusporedivo najvećom prijetnjom - malo će toga ostati smiješno u vezi s Berlusconijem.
