Moguće je iznova izrecitirati litaniju prigovora koje je Khanu cijelo vrijeme kampanje upućivao njegov konzervativni suparnik. Tu je i Khanov sastanak s islamskim radikalima iz rujna 2004. pod okriljem propalestinske organizacije Prijatelji Al Akse. Tu je, nadalje, njegov intervju iranskoj televiziji iz 2009., u kojemu uspoređuje umjerene muslimane u Britaniji sa slugama pokornim po uzoru na 'Ujaka Toma'.

Bilo je i informacija o njegovim kontaktima s nekim neugodnim likovima. Jedan od njih, Egipćanin Jaser al Siri, autor je izjave o 'časnoj smrti' Osame bin Ladena, što je bio samo jedan u nizu njegovih bisera. Drugi, Sadžil Abu Ibrahim, džihadistički je ekstremist koji je vjerojatno držao obuku u jednom kampu u Pakistanu. Teolog Jusuf al Karadavi s katarskom adresom ujedno je Al Jazeerin propovjednik povezan s najradikalnijim krilom Muslimanskog bratstva.

Izbor vrijedan prilagodbi životnim činjenicama?

Drukčiji način za sagledavanje Khanovog izbornog uspjeha jest pomno slušanje onog što je redovito ponavljao, reagirajući na optužbe o svom prikrivenom ekstremizmu. Objasnio je da nije uvijek moguće unaprijed znati s kim će se dijeliti pozornica. Intervju za iransku televiziju bio je pogreška. Muslimani koji su bili povrijeđeni njegovim prizivanjem servilnog crnog roba iz romana Harriet Beecher Stowe, datiranog u Američki građanski rat, trebali bi prihvatiti njegove najdublje isprike. A što se tiče Al Karadavija, svatko, koliko god loš bio, ima pravo na zakonsku zaštitu dok je njihov odnos uvijek bio poput onoga između odvjetnika i klijenta.

Istina? Laž? Je li izbor prvog muslimanskog gradonačelnika jedne europske prijestolnice vrijedan ako ne mise (kako je Henrik IV rekao za Pariz i njegovo obraćenje na rimokatoličanstvo), onda barem prilagodbi životnim činjenicama? Teško je znati, ali Khan nesumnjivo inzistira na takvim izjavama. Činjenica da se tako usrdno distancira od istog onog islamističkog pokreta s kojim je povremeno znao koketirati u najgorem je slučaju danak poroka vrlini. U najboljem slučaju, odricanje je to čovjeka kakvim je postao od čovjeka kakav je nekoć bio; ovo je čovjek koji ne pokazuje ni tračak zadovoljstva svojom dvojbenom prošlošću.

Protiv nikaba i hidžaba, za komunikaciju 'licem u lice'

Sigurno je da se Khan – to je treći način sagledavanja ovog pitanja – dok je održavao moguće opasne kontakte istovremeno čvrsto držao principa da je islam kompatibilan sa sekularnom vlašću. Za Europu je to prijeko potreban princip. Štoviše, on nikad nije okolišao oko ključnih pitanja zakonske i stvarne jednakosti žena ili oko izražavanja svoje zgroženosti rastućim brojem nikaba i hidžaba na londonskim ulicama – što priječi, kako je naveo, ljudsku komunikaciju licem u lice.

Također, Khanova podrška gej brakovima rezultirala je fatvom zbog izdajništva, koju je protiv njega objavio strašni glavni imam džamije u Bradfordu. Netko bi mogao reći da se ništa manje ni ne može očekivati od laburista s obećavajućom, svijetlom budućnošću u zemlji Churchilla. No ipak treba biti dosljedan i priznati da se Khan u tim stvarima nije prepustio površnom komunitarizmu, uobičajenom s druge strane La Manchea.

'Socijalizam budala - bezazlena podrška zemaljskom roblju u Palestini'

Khan je među onim laburistima koji su se uzdigli pred valom antisemitizma u njihovoj stranci. Jedna bivša laburistička zastupnica stigmatizirala je 'nos' britanskih Židova po društvenim mrežama. Jedna aktualna zastupnica predložila je da se Izrael izmjesti u SAD. Karizmatični Ken Livingstone, prvi izabrani londonski gradonačelnik i jedan od Khanovih prethodnika, usporedio je cionizam s nacizmom. A Jeremy Corbyn, čelnik stranke, odbio je tijekom rasprave s premijerom Davidom Cameronom odreći se svojih 'prijatelja' u Hezbolahu i Hamasu. Čini se da su se posljednjih nekoliko tjedana u Laburističkoj stranci natjecali tko će otići najdalje na putu islamoljevičarstva, što je, avaj, snažna tendencija među europskom ljevicom, a osobito među britanskim laburistima.

Khan bez poteškoća izriče snažne osude u lice tom britanskom socijalizmu budala, koji neki portretiraju kao bezazlenu podršku zemaljskom roblju u Palestini. Njegov stav očitovao se u inzistiranju da njegov prvi gradonačelnički čin u nedjelju 8. svibnja bude odavanje počasti, zajedno s londonskim rabinom i izraelskim veleposlanikom u Ujedinjenom Kraljevstvu, u znak sjećanja na šest milijuna Židova koje su ubili nacisti.

Čista pobjeda prosvijećenog islama

Sve ovo, dakle, znači da se Khanov izbor – a, naravno, moramo i dalje biti na oprezu – može i treba promatrati kao čista pobjeda prosvijećenog islama protiv zaostalog, reakcionarnog i netolerantnog islama. Preokreće se prognoza Michela Houellebecqa iz njegovog posljednjeg romana, 'Pokoravanje', da će Francuska 2022. izabrati predsjednika iz islamske stranke. Ovo čemu svjedočimo izborom Khana nije pokoravanje demokracije islamu, već islama demokraciji. Ta demokracija – britanska demokracija – treba biti ponosna ne samo zbog toga što je islamu iskazala dobrodošlicu, već i zato jer je pomogla da se on reformira.

Bernard-Henri Lévy, jedan od osnivača pokreta Novi filozofi. Među njegovim knjigama je i 'Left in Dark Times: A Stand Against the New Barbarism'.

Copyright: Project Syndicate, 2016.
www.project-syndicate.org