Terasa na palači D'Augubio nakon zvonika Svetog Duje najviša je točka u Dioklecijanovoj palači i vlasnik, talijanski biznismen Riccardo Mazzuccelli izvršio je adaptaciju tog objekta. Naravno, za te opsežne radove tražio je i dobio odobrenje lokalnih konzervatora i po projektu Ive Vojnovića započeli su radovi. Ono što je danas diskutabilno, a riječ je o kadi na terasi, plastičnoj tendi i hedonističkim slikarijama i freskama s golišavim djevojkama, po riječima konzervatora nije bilo predviđeno.

Ali to baš i nije tako. Prije svega, kada za kupanje na toj terasi postavljena je najmanje prije deset mjeseci, kada je, primjerice, sa zvonika Svetog Dujma snimljena ova fotografija. Da je netko mislio reagirati i intervenirati, bilo je više nego dovoljno vremena. Konzervatori tu činjenicu pravdaju neopreznošću. Sada se postavlja pitanje što je zapravo problem?

Plastična tenda može se skinuti u deset minuta i time otvoriti mogućnost za uobičajeno mediteransko rješenje hlada odrinom s vegetacijom. Kada za kupanje je, premda presedan, formalno-pravno legalna na tom mjestu. Problem ostaju onda botticelijevske freske golišavih djevojaka na hedonističkoj rimskoj kupelji koje valjda izazivaju uznemirenost crkvenih dostojanstvenika i posjetitelja zvonika.

Što su dosad radili konzervatori?

Pragmatični Mazzuccelli obećao je uklanjanje tih freski, svjestan činjenice odakle zapravo dolaze problemi. No što je s Konzervatorskim i restauratorskim odjelom u Splitu, institucijom koja bi o tome morala voditi brigu. Pitanje kade je po gabaritima malen propust, ali taj propust implicira daljnje ponašanje. Kad se popusti na jednom detalju, onda slijedi još nekoliko detalja i zbir toga je primjerice ovaj slučaj.

Odnedavno i počasni građanin Splita, Mazzuccelli posjeduje još nekoliko nekretnina unutar zaštićene Dioklecijanove palače i njegov odnos prema baštini do sada je bio kudikamo ozbiljniji od nekih lokalnih vlasnika nekretnina.

On planira još nekoliko adaptacija unutar povijesne jezgre; primjerice adaptaciju kuće u sjeveroistočnom uglu palače. Ako institucije ne postave jasna pravila, naravno da će spretni talijanski biznismen iskoristiti situaciju i pokušati napraviti nešto u svoju korist. Naredni korak, slijedeći dosadašnju logiku, može biti bazen.

Mazzuccelli bi za deset godina mogao postati legitimni Dioklecijan

Na kraju krajeva, nekorektno je prozivati samo Riccarda Mazzuccellija, dok pravne institucije i sam grad Split ne rade svoj posao i ne vode dovoljno brige o svojoj baštini i nasljeđu u staroj jezgri grada.

Talibansko ponašanje lokalnih inspekcija koje se bave trivijalnostima kao što je broj stolica na štekatima, ili izvješena reklama suvenirnice dok se istovremeno događaju ozbiljne devastacije nije prihvatljiv model ponašanja i djelovanja.

Osim toga, gradske institucije naprosto nemaju razrađen model otkupa najvrednijih nekretnina u zaštićenom dijelu grada i suvisle planove daljnje zaštite i unapređenja Dioklecijanove palače. A Mazzuccelli marljivo kupuje jednu po jednu nekretninu i za deset godina ga vidimo kao legitimnog Dioklecijana. Samo što je on s Apeninskog poluotoka, a Dioklecijan je bio iz Salone.