Jedan od najuspješnijih kineskih političara, aktualni predsjednik Xi Jinping početkom godine održao je govor u kojem je istaknuo da Tajvan 'mora i bit će ujedinjen s Kinom', a pritom nije isključio upotrebu vojne sile kako bi to postigao. S obzirom na to da je Tajvan središte napredne tehnologije koja igra ključnu ulogu u svjetskoj ekonomiji te da Kina usporedo nezadrživo gospodarski i vojno raste, nije teško zaključiti da su apetiti Pekinga spram Taipeija svakim danom sve veći i izraženiji. Tajvanu pritom ne pomaže činjenica da je riječ o samoupravnoj državi, ali joj zasigurno ne odmaže to da Washington neće olako prepustiti Pekingu otok koji je ključan za kontrolu i dominaciju u Južnokineskom moru.

Dobar poznavatelj kinesko-tajvanskih odnosa Branimir Vidmarović u razgovoru za tportal radi boljeg razumijevanja ponajprije pojašnjava status otoka na koji Peking 'baca oči'. Prema sugovorniku, ključni problem Tajvana je međunarodno-pravni 'defekt'. Status otoka te njegovi međunarodni odnosi i položaj u svijetu poprilično su paradoksalni i čine ga svojevrsnom paradržavom koja uopće nije zastupljena u Ujedinjenim narodima, a dosad su je priznale pojedine karipske i južnoameričke države te Vatikan. Tajvan je priznala današnja Sjeverna Makedonija, ali je priznanje povučeno već nakon godinu dana.

>>> Kina spremna na rat ako Tajvan proglasi neovisnost

Vidmarović podsjeća da je Opća skupština UN-a 1971. rezolucijom 2758 na prijedlog Albanije izglasala priznanje Narodne Republike Kine kao jedine zakonite predstavnice čitave Kine te je utvrdila nezakonitost Čang Kaj-šekove tajvanske vlade u UN-u i povezanim tijelima. Tako je Narodna Republika Kina postala članica Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta, a zbog albanskog prijedloga vojno je potpomognula Tiranu.

Velika i mala Kina

'Rezolucija i odredba UN-a ostale su visjeti u zraku jer ni SAD ni njeni saveznici nisu bili voljni samo tako prepustiti strateški otok Kini. Zato je Tajvan preživio kao de facto samostalna država i nastavio sve do danas egzistirati u sivoj zoni međunarodnog prava. U kontekstu povijesti, politike i pitanja suvereniteta prije plana Nixona i Kissingera, ideja Tajvana nije počivala na težnji samostalnosti, odnosno očuvanju svog suvereniteta od Narodne Republike Kine. Upravo suprotno, tajvanska vlada smatrala je sebe jedinom legitimnom vlašću čitave Kine. Dakle nije bilo pitanje o malom otoku koji se brani od velike Kine, već o malom otoku koji sebe smatra jedinim legitimnim vladarom te velike Kine', kaže stručnjak za tu državu.

Tportalov sugovornik ističe da je Tajvan izvrsno pozicioniran, što je nekoć bio presudan čimbenik u američkoj odluci da ga uključi u svoj sigurnosni plan. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća u Washingtonu se smatralo da će komunistička Kina voditi ekspanzivnu i agresivnu politiku. Rat u Koreji i ogromna vojska kineskih 'dobrovoljaca' uvjerili su američku administraciju da američke snage i flota moraju ostati u istočnoj Aziji. Osim toga, dodaje analitičar, mnogi su u Washingtonu, kao i vlada Čang Kaj-šekovog Guomindanga (Kuomintang), živjeli u fantaziji da bi otok u nekoj skoroj budućnosti mogao izvršiti kontraudar i preuzeti kontrolu nad čitavom Kinom.

Vidmarović naglašava da se današnji Tajvan bitno razlikuje od starog i podsjeća da je domicilno stanovništvo preživjelo nekoliko strahovito jakih kriza identiteta. 'Nakon što su se priviknuli na japansku okupaciju i počeli se osjećati podanicima japanskog cara Japan je bio poražen, a svi Japanci su preko noći napustili otok. On je prešao pod vlast Čang Kaj-šekove Republike Kine, a koja je tretirala njegovo stanovništvo na najgori mogući način: diktatura, konfiskacija privatnog vlasništva, loše upravljanje, korupcija, instalacija političkih podobnika i potpuno isključivanje Tajvanaca iz političkog i administrativnog života. Stanovnici su se 1947. godine pobunili protiv okrutnosti Guomindanga, no ustanak je ugušen u krvi. Procjenjuje se da je tijekom ustanka poginulo do dvadesetak tisuća Tajvanaca', kaže poznavatelj prilika.

>>> Kina zabranila pojedincima da kao turisti putuju na Tajvan

Vlada je uvela vojno stanje i tako je započelo razdoblje tzv. Bijelog terora – represivne diktature Guomindanga. Od 1947. do 1987. pozatvarano je oko 140, a ubijeno oko četiri tisuće osoba pod sumnjom da rade protiv režima. Pritom zapadna politika i mediji nisu obraćali pažnju na probleme, ponajviše zbog ukorijenjene ideje o Tajvanu kao američkom sigurnosnom savezniku, zadnjem bedemu demokracije i štitu od komunizma. 'Ideja je bila toliko snažna da malo tko danas zna za navedeni Incident 228 i Bijeli teror jer se ne uklapaju u demokratski narativ koji je stvoren oko Tajvana', ocjenjuje Vidmarović, dodajući da su Tajvanci, čak i u tim uvjetima, imali vrlo malo protodemokratskog prostora na lokalnim razinama.

Hibridni identiteti

Analitičar s doktoratom Moskovskog državnog sveučilišta međunarodnih odnosa (MGIMO) smatra da se tajvanska demokracija današnjice razvila zahvaljujući tim skromnim kompetitivnim koračićima koje je dozvoljavao Guomindang u izborima čelnika lokalnih zajednica, općina, sela i slično. 'Dakako, svi su morali biti članovi Guomindanga, ali se ipak poticalo natjecanje između kandidata', pojašnjava stručnjak.

'Sami Tajvanci živjeli su okruženi pričama o kineskoj prijetnji i polako počeli stjecati taj specifičan hibridni identitet. Bili su Kina, ali ne ona Kina. Nazivali su ih demokratskim sustavom mada to nisu bili, ali su znali da su malo demokratskiji od one druge Kine. Nakon Nixonove rošade početkom sedamdesetih Tajvanci su doživjeli pravi šok, no upravo su tada dobili poticaj da počnu razvijati vlastiti identitet, koji nije ovisio o SAD-u ili o stalnoj komparaciji s kontinentalnom Kinom. Mogli bismo reći da su upravo tada počeli biti samostalni Tajvanci', kaže Vidmarović. Pritom dodaje kako su ovi procesi bitni radi shvaćanja evolucije samih Tajvanaca, razvoja njihovog identiteta i njihovog postepenog odustajanje od ideja hibridnih sustava, modela ili bezuvjetnog cjelovitog ujedinjenja s Kinom. Uz to, sugovornik kaže da današnji mladi Tajvanci uopće ne gaje takve sentimente.

S druge strane, Narodna Republika Kina nikada nije napustila ideju ujedinjenja. Vidmarović podsjeća da je Mao Zedong govorio kako nije bitno kada će se to dogoditi jer će se dogoditi, kao i da je povratak Hong Konga i Makaa krajem devedesetih prošloga stoljeća osnažio vjeru Pekinga u mogućnost povratka pa se postavlja pitanje hoće li taj scenarij biti miran ili nasilan.

'Tri Tajvanske krize jasno su demonstrirale američku spremnost i kapacitet da obrani otok. Stoga je vojni scenarij na duže vrijeme stavljen na policu. No nakon dugogodišnjeg promišljanja vlada bivšeg kineskog predsjednika Hu Jintaoa 2005. usvojila je zakon protiv tajvanske neovisnosti kojim se jasno artikulira krajnja mjera: vojna intervencija u slučaju potpunog iscrpljenja svih mirnih mogućnosti ujedinjenja. Pri tome dokument – unatoč tome što svi obraćaju pažnju samo na vojni dio – sadrži još tri glavne teme: mirno ujedinjenje, obećanje velike autonomije te briga o infrastrukturi i ljudskim životima u slučaju vojne intervencije. Stoga se Kina nominalno prvo nada mirnom rješenju te uvažavanju postojećih mehanizama i ekonomije Tajvana i kani biti vrlo precizna i oprezna u krajnjem slučaju', smatra vanjskopolitički stručnjak. Uz to dodaje da, unatoč tome što je usvojen pod pritiskom vojnih elita Kine, zakon i jasno definirane teme i granice zapravo su omogućili Pekingu da se opusti i prepusti nenasilnim metodama: lobiranju, kulturnom pritisku, ekonomiji, 'narodnoj diplomaciji' i slično.

'No realnost je da Kina shvaća kako je upravo vojno rješenje vjerojatno najizglednije. Što više vrijeme odmiče, to je Tajvan, kao i njegovo društvo, dalje od Kine. Na 19. nacionalnom kongresu Partije aktualni predsjednik Xi Jinping predstavio je viziju Kineskog sna do 2049., kada će se proslaviti sto godina postojanja Narodne Republike Kine. Jasno je da taj kineski san ne može biti potpun bez Tajvana. Tko god ostvari ujedinjenje – nasilno ili ne – uzdići će se na pijedestal čitave kineske povijesti. Tajvan je u nekom smislu i egzistencijalno pitanje za Partiju kao takvu. Ujedinjenje bi bilo apsolutni dokaz njene mudrosti, ispravnosti strategije, umijeća upravljanja i pravičnosti', kaže Vidmarović.

Pripremanje terena

Tportalov sugovornik smatra kako stoga nećemo promašiti ako kažemo da Kina priprema teren za potencijalno vojno preuzimanje otoka. Peking, analizira Vidmarović, nastoji graditi što bolje i što je moguće ekonomski uzajamno ovisne odnose sa zemljama takozvanog Trećeg svijeta. Pritom ukazuje na to da tranzicijski režimi, autoritarne i nestabilne zemlje te siromašne afričke zemlje čine većinu u UN-u i u slučaju intervencije reakcija Opće skupštine teoretski bi bila pozitivna i prokineska.

Vidmarović ne zaboravlja istaknuti i stavove ekonomije zapadnog svijeta kako bi se proniknulo u kinesko-tajvanske odnose. Dobro upućeni sugovornik podsjeća kako je kinesko društvo vrlo burno reagiralo na svaku marketinšku pogrešku transnacionalnih kompanija u Kini. Primjerice, ako je Tajvan na nekoj karti ili dizajnerskoj majici bio predstavljen kao samostalna država, potrošači i zvijezde odmah bi pozivali na bojkot proizvoda. Strah od gubitka tržišta i profita primoravao je proizvođače na neviđene isprike i korekcije. Magnituda problema, dodaje sugovornik, postala je jasna nakon nedavnog skandala s NBA-om. U slučaju intervencije, uz uvjet da je kinesko gospodarstvo i dalje zdravo, a tržište plodno, krupne kompanije ne bi imale izbora osim solidarnosti s kineskim potezom.

'Plan izgradnje jakog i samodostatnog visokotehnološkog gospodarstva također možemo smjestiti u tajvanski kontekst. U slučaju intervencije jasno je da bi zapadne zemlje oštro osudile potez i primijenile sankcije. Ako bi kinesko gospodarstvo bilo dosta jako da izdrži pritisak, a količina zemalja - gospodarskih partnera dovoljno velika, Kina bi mogla preživjeti svašta. Ne zaboravimo činjenicu da nam kineska povijest, pa i ona novija, dokazuje spremnost Kineza na sve ako je u pitanju suverenitet i cjelovitost Kine. Pri tome loši prehrambeni, gospodarski ili tehnološki uvjeti nikada nisu bili smetnja kineskim nakanama', smatra Vidmarović i domeće kako je Mao Zedong 1956. rekao Hruščovu da se ne boji atomskog rata s ocjenom: 'Ako imperijalisti napadnu nas, mogli bismo izgubiti 300 milijuna ljudi. Pa što onda? Rat je rat.'

Marljivi i uporni Peking

Vidmarović pak ocjenjuje da Kina, u slučaju da želi izvršiti uspješnu, brzu i preciznu intervenciju, treba snažno visokotehnološko naoružanje i vjerojatno sretne okolnosti. Pritom naglašava da je Kina snažno krenula u razvoj svojih obrambenih i napadačkih kapaciteta koji uključuju reformu vojnih stožera i zona raketne obrane, što podrazumijeva integraciju kopnenih, vojnih, zračnih i raketnih snaga za maksimalno brzo reagiranje. 'Na otočićima se grade logističke baze. Peking zna da se trenutno ne može nositi s američkom snagom, ali marljivo radi na tome', ocjena je analitičara.

Sretan slučaj, odnosno okolnosti u kojima je intervencija moguća su ograničene, mišljenja je Vidmarović. 'Najbolji scenarij za Peking nekakva je vojna kriza u susjednoj zemlji – naprimjer Sjevernoj Koreji – u okviru koje može brzo, pod izlikom rata, sigurnosti i zaštite interesa (obrane svojeg teritorija) izvršiti brzu invaziju na otok dok se SAD fokusira na druge stvari', kaže i ukazuje na drugi, riskantniji scenarij.

Riječ je o slučaju neočekivane intervencije u slučaju procjene da je 'gard' SAD-a oslabio, a proneovisne snage na Tajvanu previše i bespovratno ojačale. Treći i najrizičniji scenarij, prema Vidmaroviću, brzopleta je odluka uvjetovana pritiskom vojnih elita, društva i straha Partije da do 2049. neće stići ispuniti glavni cilj Kineskog sna.

'Trebamo uzeti u obzir i nepredvidive okolnosti, poput mogućnosti daljnjeg i dugotrajnog pada kineskog gospodarstva, radikalne promjene u odnosu Zapada prema Kini, prebacivanja fokusa NATO-a na Kinu, sankcija, pokušaja izolacije, daljnjeg jačanja vojne suradnje SAD-a, EU-a i Tajvana i tome slično. Ali što god da se dogodilo, Kina i kinesko društvo neće odustati od ideje ujedinjenja', zaključuje Vidmarović.