Stiješnjen usred golemog užurbanog megapolisa, koji je ujedno centar indijske ekonomije, blještav primjer za pokazivanje najmnogoljudnije nacije i jednog od najbrže rastućih svjetskih gospodarstava, Dharavi je svijet za sebe.

Ovdje se živi stvarni život o kojemu se u tek nekoliko kilometara udaljenom Bollywoodu snimaju filmski megaspektakli. Zapadnjacima bez uvida u indijsku filmografiju ova scenografija svejedno će se učiniti poznatom: baš u ovom slumu je, naime, snimano i nekoliko glavnih scena globalnog filmskog hita 'Slumdog Millionaire', odnosno 'Milijunaša s ulice'.

Dharavi je u njemu glumio samoga sebe.

'Milijunaš' s ulice Dharavija

Naš domaćin Salman - na kojega smo u skitnji nekadašnjim Bombayem slučajno naletjeli, kako to obično biva, uz asistenciju uvijek korisnih taksista poput onoga koji se odaziva na ime Doktor i čiju ćemo inspirativnu životnu priču ostaviti za neku drugu zgodu - donekle podsjeća na Jamala, glavnog junaka filmske hitčine otprije petnaestak godina. Mlad je, pristao, snalažljiv i vrijedan, govori perfektan engleski i doima se vrlo svjestan okolnosti i nevesele realnosti oko sebe. Ali svejedno ima i neke svoje, sasvim osobne ambicije.

Nekada je radio 'u industriji plastike', što je eufemizam za reciklažu otpada kojim je cijeli ovaj kvart doslovno zatrpan, a nedavno se prebacio u pozivni centar i ondje ima nešto mirniji posao. U slobodno vrijeme za desetak dolara kroz Dharavi vodi strance poput nas i štedi novac kako bi jednog dana skupio dvije i pol tisuće dolara i ostvario životni san.

Kupio motor, KTM, 650 kubika. Na Salmanovom profilu na Instagramu nema ničega osim famoznog KTM-a i kada se spomenu njegovi kubici, oči mu zasjaje.

I u mraku Dharavija, u čiji svijet za njim ulazimo kroz mračan prolaz, oprezno gazeći i još opreznije saginjući glavu. Dva Salmanova savjeta pokazat će se izuzetno korisnima, ali i potpuno nedovoljnima kako bi nas pripremila na čudesan koktel zvukova, mirisa i prizora koji ozbiljno napadaju sva, a posebno istančana zapadnjačka osjetila. Za Indiju se obično kaže da 'nije za svakoga' - ali za onoga za koga jest, radi se o beskrajno ugodnoj i privlačnoj zemlji toplih ljudi i senzacionalnih doživljaja.

No Dharavi, rekli bismo, zaista nije za svakoga.

Sobičak s, uglavnom, strujom i vodom za tridesetak dolara

Komadić Mumbaija od jedva dva četvorna kilometra površine - dakle dva kilometra puta kilometar - nalazi se između dviju glavnih željezničkih linija i zato je zgodan za radnike koji traže svoju priliku u ovom golemom gradu: nakon posla u industriji, restoranima ili tko zna kojem segmentu goleme i bujajuće ekonomije, navečer se vraćaju u slum, u kojemu je smještaj jeftin. Za nekoliko do najviše tridesetak dolara ovdje je moguće unajmiti nešto što bi se optimistično moglo nazvati sobičkom, u koji je onda moguće smjestiti i do deset ljudi. To je deset puta jeftinije nego u ostatku Mumbaija.

Struje uglavnom ima, makar je čudo to što stotine kilometara nemarno razvučenih vodova i razvodne kutije za koje zapinjemo glavom u prolazu jednog dana ne izazovu katastrofu. Voda stiže po nekoliko sati u jutarnjem i večernjem terminu, a kanalizacija se uglavnom rješava površinski, prirodnim padom koji vodi do golemog kanala i dalje u obližnju rijeku, a na koncu i u Arapsko more. Kanal se čisti bagerima svakih nekoliko mjeseci jer se u protivnom sve začepi i fekalije, koje dotad nehajno cure u sitnim potocima do razine gležnjeva, nabujaju do nekoliko metara visine.

'Država je nedavno srušila cijeli ovaj dio naselja jer ispod njega prolaze glavne vodovodne cijevi cijelog grada', pokazuje nam Salman neobičnu čistinu usred Dharavija, a koja nam je također zapela za oko kao jedan od prizora iz 'Slumdog Millionairea'. Uokolo nje nalazi se 'industrijska četvrt' naselja, zapravo labirint uličica prepun improviziranih radionica, malih obrtničkih pogona, krojačkih i frizerskih salona, reciklažnih dvorišta i fast foodova, a usred cijelog tog kaosa je i pravi pravcati pekarski pogon iz kojeg u golemim količinama izlaze kroasani i fornetti, nesumnjivo za vrlo široko tržište - a moguće i za izvoz.

Ne bismo se zakleli da pokoji primjerak nije zalutao i do Europe…

Žilava i dinamična solidarna ekonomija

Na milijardu eura godišnje procijenjen je ukupan prihod ekonomije Dharavija i stoga je očekivano da se njegovi stanovnici bune protiv periodičnih najava gradske i državne vlasti da se kompletan slum naprosto sruši i da se njegovom mjestu izgrade stambeni i poslovni sadržaji. U živahnom Mumbaiju takav scenarij ostvaruje se na više lokacija - kome se ne sviđaju novi uvjeti, prisiljen je seliti se na periferiju - no u Dharaviju su se ljudi pokazali izuzetno žilavima. Šetnja njegovim uličicama pokazuje zašto.

Radi se o jedinstvenoj vrsti poluformalne ekonomije, očito bazirane i na velikoj dozi solidarnosti i još većem manjku sigurnosnih, katkad i higijenskih standarda. U jednom prostoru nailazimo na hrpetine sortirane plastike koju se sitni do veličine granula, pakira u goleme vreće i šalje dalje. Odmah pored je improvizirana kemijska radionica u kojoj se boji friško proizveden tekstil, a tri koraka dalje spomenuta pekara i fast food. Dalje niz ulicu u pogonu nailazimo na solidno krojena muška odijela. Ispred frizerskog salona djeca veselo nabijaju balun na nečemu što bismo optimistično mogli nazvati ulicom.

Malo dalje proizvodi se industrijski sapun u golemim smeđim kockama. Kažu nam da ga uglavnom kupuju velike praonice rublja ili, recimo, hotelske kuće, no nikako ne uspijevaju objasniti što koriste kao njegovu bazu.

'To su kemikalije', kažu nam kratko naši domaćini i, priznajemo, tako ozbiljno potiču našu imaginaciju.

'Evo vidiš, od ovakve tube paste za zube proizvodim dekorativne pločice, materijale za oblaganje zidova i podova, ukrasne kutije, što god treba', smije se inače ozbiljni Upendra Jani i spremno nam pokazuje uzorke nastale u njegovom biznisu. Od recikliranih tetrapaka proizvodi kuhinjska vrata i prozore, nema čega nema u njegovom katalogu koji nam gura u ruku, u nadi da će njegov kontakt doći u prave ruke. Sa svakim se može naći zajednički jezik i interes.

'Evo, sutra mi stiže kontejner otpadne plastike iz Portugala', pokazuje nam otpremnicu s logotipom Maerska dok okupljeni zadivljeno slušaju priču o tome kako mu neki blesavi Europljani čak plaćaju da od njih uzme tu vrijednu plastiku.

Opet u mraku

'Pametan je Upendra čovjek, znaš li da je poslao dva sina na školovanje u Ameriku?' šapće nam vodič Salman dok polako napuštamo industrijski dio Dharavija i na jedvite jade prelazimo zakrčenu cestu kako bismo ušli u njegovu, hm, rezidencijalnu zonu. Mrak je već pao, rasvjete nema, krećemo se tek zahvaljujući slabom odsjaju svjetlosti iz pretrpanih sobičaka naslaganih u dužinu, širinu i visinu, jedni na drugima. Iz pristojnosti ne dokumentiramo životni prostor ljudi koje srećemo i koji nam uglavnom pristojno mahnu, a u suprotnom tek nezainteresirano okrenu glavu.

Kao i u ostatku Indije, ni ovdje nismo naletjeli ni na mrvicu agresije, niti smo u bilo kojem trenutku osjetili da nam je ugrožena sigurnost.

'Kriminala ovdje ima valjda u prosjeku kao i u ostatku zemlje, ni manje ni puno više', kaže nam Salman dok se provlačimo za njim i napokon izvirujemo iz Dharavija na koliko-toliko ugodna svjetla Mumbaija.

Ne, ovo definitivno nije bilo za svakoga.

Napomena:

Kako Indija ima neobičan tretman stranih novinara koji prilikom dobivanja viza moraju potpisati izjavu u kojoj garantiraju da sa svog godišnjeg odmora ništa neće objavljivati, na to se obvezao i potpisani novinar. No prsti su nas ipak zasvrbjeli, pa se ovim putem ispričavamo i indijskom veleposlanstvu u Zagrebu i ovoj predivnoj državi za našu sitnu i neplaniranu obmanu.