'Nešto najljepše na svijetu je doći svojoj kući, u Split, zagrliti svoju suprugu Anitu i petogodišnju kćer Ani. To je osjećaj koji se s ničim ne može mjeriti', kazuje Zvonko Šitum, kapetan zrakoplova Dash 8 Croatia Airlinesa, koji je u petak navečer doživio nezgodu, neposredno prije slijetanja na aerodrom u Zürichu. Putnike su ,kaže, pripremali za najgore
Hladnokrvnost kapetana Šituma, njegova kopilota Ivana Ivankovića i prisebnost dviju stjuardesa, uz nevjerojatnu kooperativnost putnika, učinile su cijeli posao spuštanja zrakoplova bez prednjih kotača jednostavnijim.
'Cijelog svog života htio sam biti pilot i, evo, to sam i postigao. To mi je bio dječački san. No, u petnaest godina koliko sam profesionalni pilot, nikada mi se ništa slično nije dogodilo. Ovo je bio, za sada, a nadam se da će tako i ostati, najekstremniji letački događaj u mom životu. Već trinaest godina letim za Croatia Airlines, a od toga sam pet godina kapetan zrakoplova. Volim svoj posao i mora čovjek biti dovoljno ‘lud’ da se bavi ovim poslom, koji je predivan, ali koji, eto, može ponekad biti i malo opasan', kaže Šitum.
'Pet minuta prije slijetanja su započeli problemi. U zrakoplovu je bilo šezdeset putnika i četiri člana posade. Samo mi se po glavi ‘motalo’ kako zrakoplov moram spustiti i da svi putnici moraju zdravi i sigurni izići iz zrakoplova. Vjerujte, nisam imamo vremena misliti na ništa drugo. Tek kada smo sletjeli i kada je i posljednji putnik izišao iz zrakoplova, pomislio sam na svoju Anitu i svoju Ani. Nadam se da se one zbog ovoga neće ljutiti', kazuje Zvonko Šitum za Slobodnu Dalmaciju
Putnici u zrakoplovu, prema riječima Zvonka Šituma, bili su nevjerojatno prisebni. 'Naravno, obavijestili smo putnike o situaciji. No, većina od njih vrlo često leti zrakoplovom i znaju raspoznati ‘čudne’ zvukove. Vidjeli su da se nakon neuspješnog spuštanja ponovno dižemo, a čuli su i čudne zvukove prilikom neuspješnog pokušaja spuštanja stajnog trapa. Uz ostalo, premjestili smo sve putnike iz prednjeg dijela, prema repu zrakoplova. Morali smo postići da nosni kotač bude što više u zraku prilikom slijetanja, odnosno da kada izgubimo uzgon na krilima brzina zrakoplova bude što manja. Naravno, putnici su preživjeli najveći strah.
Mi smo pripremljeni za ovakve neugodne situacije iako ih nikada nije ugodno doživjeti', kazuje Šitum.
'Ujedno, morali smo pripremiti i ljude u zrakoplovu za sve ono što bi ih moglo čekati, a trebali smo i potrošiti što više goriva kako bi u slučaju izbijanja požara u zrakoplovu bilo što manje goriva', govori nam Zvonko Šitum.
