Zaslužili smo više. Ma što tko mislio o tome, zemlja koja se unatoč svojoj minijaturnosti i nebitnosti u globalnom poretku stalno održava među desetak najboljih na svijetu kad je reprezentativni nogomet u pitanju, zaslužila je više.

Među pravim navijačima sigurno su podijeljeni osjećaji kad gledaju ili uživo svjedoče ujedinjenom skandiranju Sjevera i Juga koje optužuje HNS da je sj***o nogomet. Pazite, nogomet - ne ligu, reprezentaciju, Hajduk ili Dinamo, nego nogomet kao takav. S jedne strane, dosta je dvoličnosti u suradnji s 'vječitim rivalom' - danas postoji zajednički neprijatelj protiv kojeg se bore, a već sutra bi nekoga iz jednog tabora mogli na kakvoj benzinskoj prebiti trojica iz suparničkog, samo zbog 'krivog' naglaska.

S druge - koliko god bilo teško i protiv instinkta, iskreno je. Nitko više ne želi gledati samovolju, profiterstvo, nekompetentnost i interesne paktove nogometih moćnika. Hrvatski nogomet kao takav otišao je kvragu - izgubljen je kult reprezentacije, sve više klinaca od malih nogu srasta s Barcelonom ili Manchester Unitedom, a ne s Dinamom ili Hajdukom, još manje s Rijekom, Osijekom ili Istrom. Starijim ljubiteljima nogometa pri spomenu domaćeg prvenstva vjerojatno kroz glavu prolazi ona 'Bilo bi mi lako da te ne volim', no ipak ga i dalje 'ovisnički' prate, pa makar i potajice - i još uvijek se tu ima puno toga za vidjeti, kao što je pokazao i Derbi.

'Bio sam na prvoj Robijevoj, sad se vraćam s prve Halilove' tvitao je Dubravko Ivaniš, čovjek koji je napisao 'onu' pjesmu - onu u koju se navijači jednih kunu, a drugi je poštuju. Jedan ne toliko poznati Splićanin poslije poraza je napisao samo 'Ajmo bijeli ale' - neuništiv je taj mentalitet i ljubav prema Hajduku. Kad vide tu mladost koja leti hrvatskim terenima, kad zamisle neki budući vezni red Radošević-Kovačić-Bašić-Halilović, mnogi se još uvijek naježe. I ne žele tad razmišljati o direktorima, predsjednicima i izbornicima, nego o radosti kakvu samo nogomet može donijeti.

Radosti kakvu zaslužujemo. Možda je neminovno da postanemo kolonija globalnih nogometnih i drugih brendova, ali valjda i mi imamo pravo na nogomet - svoj nogomet, koji neće više u naslovima izgledati kao crna kronika, u kojem će se pričati i pisati o taktici, tehnici i čudesnim talentima, a ne samo o aferama i interesnim savezima.

Jer itekako se ima o čemu pričati i ako se ograničimo na zeleni travnjak. Vidjeli smo derbi koji vraća vjeru u nogomet, vidjeli smo talentirane dječake koji također zaslužuju bolje u svom nogometnom srastanju. Vidjela su sve to i gospoda iz svečanih loža koji su nam pokušali 'ukrasti' nogomet i prisvojiti ga samo za sebe, ali čuli su i poruku naroda - mogu li mirno spavati poslije toga?