Ponedjeljak, 16 sati. Draškovićeva 80. Penjem se na treći kat. Otvara mi Goran, tajnik Udruge slijepih. Došao sam po sljepački štap i masku za oči. Pita me jesam li siguran da želim biti slijep tako dugo. Kaže, dobra ideja, ali prilično opasna. Nitko tko oslijepi ne ide sam van. Barem nekoliko mjeseci. Kaže opet, ne žele biti odgovorni ako mi se nešto dogodi. OK, ne brinite. Daje mi par uputa, pokazuje mi kako se rukuje štapom, probavam masku za oči, ne vidim apsolutno ništa. To je to. Čekam sutradan.

Utorak, 14:30 sati. Napisao sam planove snimanja za dvije epizode, idem na sastanak kod producenta. Vrijeme je. Sljedećih 24 sata su jedina u ovom tjednu kada si mogu priuštiti sljepoću. Uzimam štap, stavljam masku - laku noć, svijete. Probijam se kroz hodnik stana lupajući blago u namještaj. Zatvaram vrata za sobom, tražim prstima bravu, zaključavam. Avantura počinje.

Izlazim na ulicu. To više nije moja ulica. To je egzistencijalna prijetnja. Svaki auto ili tramvaj zvuči kao da ide ravno na mene. Košmar zvukova, šumova, mašina. Doduše, poslije će se uspostaviti da me najviše koštao prostor koji najbolje poznajem. Bez obzira na to što držim Anu pod ruku – odlučio sam prvi dio dana odraditi uz asistenciju – hvata me paranoja i strah. Ne znam u kojem smjeru idem. Čini mi se da skrećemo, a zapravo idemo ravno. Ili obrnuto. Okreneš se blago na mjestu i više nemaš pojma gdje si usmjeren. Ubitačno. Gledaš li prema fasadi, prema cesti, jesi li se vratio na početnu poziciju. Nemam pojma. Na sastanku su me posjeli na stolac. Vadim duhan da zamotam cigaretu i skužim da sam srolao nešto nepušljivo. Palim upaljač, ali ne znam gdje mi je vrh pljuge. Užasan problem. Pepeljaru moram držati u ruci inače ne znam gdje tresem.

Razgovaramo o prošlim i budućim snimanjima i shvatim koliko sam dobro koncentriran. Misli su mi čiste, kristalne, mentalni napor da nađeš riječ ili pratiš nečiji tijek misli je bestežinski. Navodi se da na vid pada 80 posto sveukupne percepcije i fakat to osjećaš – predivnu lakoću komunikacije. Izlazim van, odlazimo prema gradu. Svako malo mislim da znam gdje se nalazimo i bez greške sam u krivu. Ljudi se miču od nas, preskaču moj štap kojim grebem pod u luku, ništa od toga ne osjećam. Ako ne čujem glas, kao da ni ne postoje. Otišli smo na neki hamburger s pomfritom. Lako za hranu koju držiš u ruci, ali krumpir sam redovito umakao u stol ili salvetu. Prste, jasno, u kečap. Ovo postaje zabavno.

Kao novopečeni slijepac dao sam si par zadataka. Otići na bankomat i u trgovinu. Za bankomat se nisam pripremio. Pretpostavljam da nije problem naučiti pod kojom tipkom je koji iznos. Odradio sam ga uz Anino sufliranje. Dućan je pak bio prvi vatromet empatije. Ušao sam sam, lupkao štapom okolo ne znajući gdje da idem. Prodavačica me odmah povela za ruku, pitala što želim, zvala kolegicu. Znači, cure su me poslužile vrhunski. Na blagajni su mi vodile prst prema brojčaniku za PIN i orijentacijski ga postavile na jedinicu. Na kraju su mi otvorile vrata i ćao, momče. Postalo mi je jasno. Baratanje novcem odsad je isključivo stvar povjerenja. Ako te netko poželi pokrasti, napravit će to nevjerojatno lako. Zapravo, užasno mi se sviđa to prepuštanje na milost i nemilost tuđoj dobroti. Svijet prestaje biti mjesto koje pokušavaš podrediti svojoj koristi i interesima. Postaje mjesto kojem se prepuštaš, vjeruješ mu i ne skrivaš svoju ranjivost.

U jednom sam trenutku ostao sam na ulici. Čekam Anu. Par sekundi kasnije, i netko me pita trebam li pomoć. Wow. No, prošlo je već tri, četiri sata otkako sam u mraku, ali još nisam ostao sam. Ajmo probati. Odlučim sam prijeći distancu od ulaza u Oktogon do tramvajske stanice na Trgu. Izlazim na Ilicu, lupkam štapom o fasadu s desne strane i u jednom me trenu uhvati nečija ruka. Čovjek koji prodaje slike. Skoro sam mu zviznuo po kolekciji. Idem dalje, ali fasada se izgubila. Nemam pojma kuda idem. Samo da ne završim na tračnicama. Uhvati me panika. Gdje sam točno, prema kamo sam okrenut? Diže mi se adrenalin, osjećam tjeskobu. Centar Zagreba pretvorio se u neki daleki prostor u kojem sam savršeno izoliran. Kao da me netko spustio u Borgovu kocku iz 'Zvjezdanih staza'. Brujanje, žamor, nepovezani zvukovi, sve blizu, preblizu. Ja stojim ukipljen s povezom i štapom. Čujem da pored mene prolaze neki ljudi. Zamolim ih da me dofuraju do tramvajske stanice u smjeru Črnomerca. Tip me brzinski stavi pod ruku i odvlači me preko. Nije mi rekao da je ispred mene stepenica nogostupa. Skoro sam se razvalio po podu. Ispričao se tisuću puta.

OK. Čekam tramvaj. Idem dvije stanice do Britanca. Čujem da je nešto stalo. Doviknem - koji je broj? Nekoliko glasova mi u rafalu odgovori – sedamnaest. Pitam kad će šestica ili jedanaestica. Vele da je šestica stala iza sedamnaestice. Ne mogu ići do tamo. Ništa. Odlučim pričekati kad ode prvi tramvaj i mahati štapom šestici da se ponovno zaustavi kod mene. Vozač je stao. Ljudi su mi u sekundi pomogli ući. Zapravo, izuzetan osjećaj – doživjeti kako te totalno nepoznati i random ljudi pitaju gdje ideš, govore ti stanice, javljaju se da ti pomognu ući ili izaći. U vizualnoj stvarnosti najvjerojatnije ne bih na njih potrošio ni pola sekunde. Pratio bih glupe izloge u vožnji, zujao pogledom, gledao u mobitel. Sljepoća me vraća ljudima. Iskreno, jednostavno, toplo.

OK, bio sam neko vrijeme doma, sjedio u stolcu, slušao pištanje tišine, otvorio si pivo i vježbao kako u što kraćem roku naći upaljačem vrh cigarete. Najbolja je taktika jednim prstom naći rupicu od plamenika, drugim prstom približiti vrh pljuge otvoru i upaliti… Recimo, da mi je uspijevalo iz drugog ili trećeg puta.

Odlučio sam se na ultimativni korak. Izaći van. Solo. Znači, proći od Radničkog dola do Britanca, pa Ilicom do Frankopanske, onda na tramvaj dvije stanice i do Krivog puta, birca u Savskoj 23. U Udruzi slijepih su me upozorili da nikako ne idem prometnim cestama bez pratnje. Valjda ću preživjeti. Spuštam se niz haustor. Skužiš kako je kul da ne moraš nigdje paliti svjetlo. Izlazim u hladnu noć. Grad je utihnuo. Lupkam štapom uz fasade Radničkog dola, zapinjem za kante za smeće, rešetke, ali nije loše, polako i nesigurno napredujem. U jednom trenutku skužim da mi štap ne lupka ni u što, pretpostavim da je veža i nastojim zadržati smjer dok je ne prođem. Uzalud. Završio sam unutra. Skužiš po jeci koju proizvodi udarac štapa o tlo. Uspio sam se izvući, nisam otišao preduboko. Po izlasku pomislim da bih mogao biti blizu Nazorove i žicam nekog tko je prošao pored mene da me prevede preko zebre. Gospođa, zaboravio sam joj ime, prevela me i preko sljedećeg pješačkog prijelaza dvadesetak metara dalje.

Ostavila me na Ilici, između stupova koji drže skele za rekonstrukciju fasade. Tu je štap bolno uzaludan. Napipkaš jedan stup, ali se u međuvremenu zabiješ u sljedeći. Kresnuo sam lagano u par njih. Odradio sam komad Ilice do Frankopanske u paranoji od veža i prolazećih tramvaja koji, još jednom, zvuče tako blizu kao da će proći kroz tebe. Srećom, nabasao sam na Patrizija, argentinskog susjeda, koji me preveo preko ceste i do stanice u Frankopanskoj.

Pomogao mi je pri ulasku u tramvaj. Držim se za štangu kod vrata i pitam ljude bi li mi netko mogao pomoć pri silasku kod hotela Westin. Javlja se ženski glas. Misli mi odlutaju, a žena mi kaže da smo na stanici. Primim se za nju pri spustu, tramvaj ode, napravimo tako par metara i skužim kroz razgovor da me izvukla jednu stanicu prerano. Ovo je Mimara. Veli mi da je Westin blizu i da bih mogao pješice. Koji fail. Pa kako bih se orijentirao na onom otvorenom prostoru? Slijepcima je apsolutno najteže prelaziti trgove. Meni je bilo dovoljno tri metra pa da počnem skretati misleći da idem ravno. Zamolio sam je da me vrati nazad na stanicu.

Ako ste se ikada ustezali prići ljudima, ako se bojite komunikacije – kupite si povez za oči i izađite van. Do ulaza Krivog puta me nakraju dovela jedna Martina koja je sišla na istoj stanici. U birc me uvela cura koja je stajala vani na terasi, na šanku je odmah počela priča s jednim znancem i par neznanaca, plaćao sam cugu tako da bih konobaru dao cijeli novčanik, a on mi stavio kusur nazad unutra. Suludo dobra večer. Bio je za mojim stolom Franjo, pa neki Varaždinac, pa cure Ivana, Mia, Mateja, pa drugi Franjo... Ljude za koje – osim potonjeg - nemam pojma kako izgledaju, ali sam pričao s njima nevjerojatno intenzivno, prisutno, angažirano. Bio sam slijep i doživio ljude kao da imam tri para očiju. Oslobođen vizualne diskriminacije, instant predrasuda koje se stvore pri pogledu na nekog, skužiš da pristupaš ljudima bez ustezanja, primisli, konotacija. Daješ im cijelog sebe. Osjećaš ih. Posvećuješ im se. Završio sam noć u Alcatrazu u Preradovićevoj. Navodno sam pričao s obrijanom i nabrijanom škvadrom, s ljudima koje bih stavio pod ekspresni ignore, s ovima, onima, nemam pojma tko su i kako izgledaju i bilo je vrh. Skužiš da si napokon u stvarnosti. Da te sljepoća vraća u stvarnost. Da si na terenu gdje struje energije, frekvencije, emocije, intenzitet, gdje se događa susret i razmjena. Gdje toliko stvari za koje krajičkom mozga shvaćamo da su nebitne, i stvarno postaju nebitne. Točnije, neupotrebljive. Vrh.

Došao sam doma. Četiri ujutro. Skinem odjeću i krenem prema krevetu za koji, naravno, sto posto znam gdje je. Legnem i – pras na pod. Bolje sam se snalazio nasred Ilice.

Zvoni telefon. Super. Jer, poruke su uzaludne. Deset je sati, imam dogovoreno fotkanje u 11. Stignem još napraviti kavu. Nakon akrobacija s vrućom vodom i idejom da nemaš pojma koliko si točno natočio u šalicu, bilo vode, bilo mlijeka, srknem svoj kofeinski uradak i zaključujem da je to najvjerojatnije najgora kava koju sam pio u životu. Nasmiješim se. Falit će mi ovo. Falit će mi taj fascinantni unutrašnji prostor koji se otvara jednom kada zatvoriš oči. Koji te vraća sebi, sabire, iskreno povezuje s drugima. U kojem ječi svaka izgovorena riječ i daleko jasnije odražava ono što jesi. Dolazi poruka od fotića. Jedanaest je sati. Moram mu odgovoriti. Skidam povez. Dan me zasljepljuje na dvije tri sekunde. Gledam oko sebe nered koji sam napravio. Kao malo dijete. Pogledam zraclo. Oči su mi crvene od poveza.

Izlazim na ulicu. Znači, ovako izgleda stvarnost. Hm. OK. Zamišljao sam je bolje. Življe.

Pišem ovo dva dana kasnije i još uvijek me pere sjećanje na tih 20 i pol sati. Toliko me dirnulo, toliko je drugačije, toliko oslobađajuće. Priuštite si ih prije ili kasnije.