Prije nekih mjesec dana u paketu s narudžbom za prijevod teksta dobila sam i priliku taksativno pobrojati elemente hrvatskog medijskog pejzaža, limitirane na tzv. lifestyle sadržaje. Među top 10 mainstream-ovih i alternativnih-onih kategorija, koje je obavezno trebalo uključiti, našli su se i blogovi. Moja je malenkost nekoć aktivno blogala, ali poodavno abdicirala i malo-pomalo prestala aktivno pratiti scenu. Svejedno, naslutila sam da će s ovom kategorijom biti problema, i nisam se prevarila: naći deset suvislih hrvatskih blogova uopće, a kamoli deset onih koji su živi, aktivni i bave se nečim što bi se makar i u najširem kontekstu moglo strpati pod lifestyle kišobran pokazalo se kao nemoguća misija.

Ne tako davnih godina 2006. i 2007, stanje stvari bilo je bitno drukčije. Mada je u svijetu potražnja za blogovima kao alternativom mainstream novinarstvu erumpirala nakon rušenja Blizanaca 2001, trebalo je neko vrijeme da oblak vulkanske prašine dolebdi do Hrvatske. Imam negdje, duboko u seminarski rad iz kulturalnih studija, zakopan podatak da je dana 25. srpnja 2007. na onda najpopularnijem i najposjećenijem blogerskom servisu blog.hr-u zabilježena brojka od 341.103 bloga. Posjetite li istu stranicu danas, vidjet ćete da je broj blogera koji pišu post ili komentar, slovom i brojkom, dramatično spao na oko 100 (sto).

Paul Saffo, futurist po opredjeljenju i futurolog po zanimanju, rekao je 2004. da su blogovi prijelazna forma i da ih treba gledati kao dio trenda prijelaza iz doba masovnih medija u doba onih personaliziranih. Riječ blog će nestati, tvrdio je Saffo, a sama forma evoluirati u nešto više. Tada nije bio siguran u što, ali tvrdio je da će taj novi evolucijski stupanj biti neka vrsta platforme za raspravu, 'nova intelektualna agora'. Je li se to dogodilo? Ako nije, što se onda dogodilo?

Stara agora
Kako su svi futurolozi ujedno pastolozi te parametre svoje dijagnoze budućnosti uvijek ziheraški pronalaze u prošlosti, moramo se najprije vratiti u ne tako davno zlatno doba hrvatske blogosfere. U vrijeme kad su blogovi pupali i cvjetali, renesanse sadržaja svima su bila puna usta. Mada su se napredniji korisnici bavili i eksterijerom svojih blogovskih zdanja, naglasak je bio na interijeru, što će reći sadržaju i njegovoj kvaliteti. Osim što se njegovao kult sadržaja, ogoljen od svih dodatnih kerefeka, od nepovredivog su značaja bili anonimnost  i pravo na privatnost. Tako je bilo iz autorske perspektive, a iz perspektive čitatelja, od kojih su mnogi i sami bili blogeri, osim sadržaja bila je važna autentičnost. U svijetu prezasićenom masovnim medijima i njihovim marketinškim kanalima, korisnici su žudjeli za nepristranošću i iskustvom iz prve ruke pa su tražili potrošačke savjete od omiljenih blogera. Zašto? Pa zato što blogovi, vjerovalo se u ranim danima, nisu kontaminirani utjecajima centara moći te vraćaju legitimitet i volumen izgubljenom glasu malog čovjeka. 

Novo zborište
Tako to bijaše na početku. Uzmete li danas u ruke teorijsku literaturu o blogovima koja datira iz, recimo, 2005. (svijet) ili 2006. (Hrvatska), ekstrahirate nasumično linkove na odabrane blogove i pokušate ih otvoriti, vidjet ćete da ih je većina i dalje klikabilna, ali da se na prostoru klika uglavnom već dugo ne događa ništa. Autori (mahom autorice) navrate svako toliko i ostave poruku za slučajnog posjetitelja: inflacija vremena i inspiracije uvijek je pisani razlog nepisanja. Konverziju na Facebook, Tumblr ili Twitlonger ni pod prijetnjom života ne bi priznali. A upravo se to dogodilo. Malom je čovjeku bilo dosta da ga svode samo na glas, kad već ima i stas. I ukus. I obitelj i prijatelje i poznanike. Nije on sinegdoha samog sebe, već punokrvna persona čije virtualno ja mora biti ogledalo jastva od krvi i mesa, koje fotografira sebe i svoje obroke, sluša kul glazbu, gleda hip filmove, kreće se po gradu i svijetu – i za sve to ima i podastire dokaze!

Web 2.0 možda jest krenuo kao demokratizacija medija, ali centri moći vrlo su brzo krekirali njegove kodove. Marketinška se industrija infiltrirala među blogove i blogere, a predstavnici prodornih masovnih medija počeli su minglati sa samoprozvanom blogerskom alternativom. Kako u oku promatrača nije samo ljepota, već i sve osobine ovoga svijeta, pogled Velikog brata počeo se odražavati na autentičnost blogerskog teksta, na povjerenje čitatelja i komentatora te na sadržaj.

Blogovi su spajali korisnike na temelju onoga što vole, uz dosta teksta i sadržaja na prilično rudimentarnoj platformi. Nove društvene mreže iz postblogovskog doba poligon su na kojemu možete raditi sve, pa i blogati, a ne morate puno razmišljati, čitati ni puno pisati: one počesto generiraju maksimum sadržaja uz vaš minimalan impuls. Ako nemate ni taj minimum, uvijek možete nešto eklektički skrpati ili od nekoga prepisati da privučete pažnju, objavite da ste živi. Tehnologije su nove, ali potrebe stare: komunicirati i vikati dovoljno glasno i brzo, da svijet što prije čuje.

Društvene su mreže novo zborište, na kojem kvalitetan sadržaj više nije kriterij broj jedan, ako je ikada i bio. A i ta jadna anonimnost, danas je rijetko tko želi, kao i onu sirotu privatnost. Snažno kreativno ja želi stati pred svoje obožavatelje i čitatelje u punom autorskom sjaju. I s imenom i prezimenom, lijepo molim, da me se citira s kredibilitetom! Penelope od Gospodara ili Ptica Trkačica ili Kinky Kolumnistica ipak malo neozbiljno zvuči. Za nijansu neozbiljnije od poslovne adrese na Yahoou.

Poenta ovoga teksta
U Hrvatskoj na kraju 2010. ima mnogo manje blogova negoli ih je bilo 2006. i 2007. To je zato što se ljudima ne da previše čitati, pisati i strukturirano razmišljati, a svejedno žele jasno i glasno objaviti da postoje. Otkad su izmišljeni fragmentarnost i eklekticizam, imaju u tom svom modusu i teorijsko uporište. Osim teorije, prati ih tehnologija, a i marketinška industrija, što često dokida sadržaj na račun lepeze šljokičastih formi. Po mome mišljenju, to ne vodi stvaranju nove intelektualne agore, jer intelektualna aktivnost podrazumijeva obilje onoga što nam se danas ne da. Čitati duge tekstove i u njima tražiti poentu, naprimjer.

P.S. Naslov teksta nema poentu, već je tu zvučnosti i larpurlartizma radi.