Zove se Ana Vinka. Pradjed se prezivao Drpić, u Boliviji to je postalo Derpic. Jedino hrvatsko kod Ane Vinke je njezino ime. Cura niti je znala išta suvislo o našoj zemlji, niti je govorila jezik, niti je znala zašto cijeloga života jede bakalara na Veliki petak. Hrvatska se povlačila po obiteljskim pričama kao neka mitska zemlja i Ana je u 32. godini života poželjela ući u našu mitologiju. Prvo što joj se dogodilo bile su suze:

'Hrvatska je za mene oduvijek bila mit. Znala sam da su mi prapradjed i praprabaka došli s Brača. Prije dolaska u Hrvatsku živjela sam u Španjolskoj. Nisam imala puno pojma o Zagrebu. Kad sam stigla, osjetila sam nekakvu tugu u zraku. A onda sam počela učiti hrvatski i neprestano plakala nad udžbenikom za početnike. Vaš je jezik nevjerojatno težak.'

Tuga, suze i crvene traperice. Ana Vinka se u toj prvoj zagrebačkoj zimi oblačila u živahnim bojama, a ljudi su joj napominjali da je fulala sezonu. Iako su joj u Boliviji oduvijek govorili da ima nešto slavensko u licu, tek je kod nas skužila koliko nam je slična. Fizički. Iznutra, iskrena je cura, Hrvatsku je doživjela kao strano tijelo. Da se ne zove kako se zove, taj bi osjećaj hrvatska birokracija pojačala na najglasnije. Za razliku od inih frendova iz dijaspore, Ana Vinka imala je sreću: 'Pomažem mnogima koji imaju hrvatske korijene da riješe svoj status ovdje, dobiju dokumente. Meni je išlo lako. Kada sam došla u policiju, čudili su se što ne znam ni jednu hrvatsku riječ, a imam hrvatsku putovnicu. Onda su vidjeli moje ime i rekli – ti si naša.'

Hrvatska živi u prošlosti, Hrvatskoj je rat još uvijek na ustima, u Hrvatskoj se pišu mailovi na koje nitko ne odgovara. Ali ne samo to. Bolivijka je kod nas otkrila zalazak sunca. Otkrila je mir. Otkrila je da je nemoguće naći tipa. Pravnica specijalizirana za intelektualno vlasništvo ne kuži hrvatsku varijantu muškarca: 'Nisam nikada toliko dugo bila single kao sada u Hrvatskoj. Muškarci su ovdje... ne znam... užasno sramežljivi. Nema direktnosti. Možeš se s nekim pogledavati cijelu večer, ali ti neće prići.' Bolivijka mi prepričava kako je jednom izašla s deset frendica, sve redom Južnoamerikanke koje žive u Zagrebu. U jednom trenutku večeri netko je iz grupe upitao: Ej, cure, je l' koja od vas ima hrvatskog dečka? I sve se grohotom nasmijaše. Niti jedna. Hrvatski dečko. E, to ti je mitsko biće.

Dakle, latinoamerički Hrvati iz x koljena počinju kapati po Lijepoj Našoj, pokušavaju se povezati s ono malo hrvatskih gena što im je ostalo. Ana mi priča kako je s ocem prošlog ljeta išla na Brač, u selo Pučišća iz kojeg joj potiče prapradjed. I što? Kažu im u selu da je ranije istog dana prošao Čileanac raspitujući se o svojim precima. Provociram je da su došli ganjati hrvatske putovnice, iako sam svjestan da je mi provokacija blago žalosna. Uostalom, da imam bolivijskog pradjeda i meni bi bilo napeto srediti si bolivijsko državljanstvo. Bilo bi baš kul isfuravati se kao Indijanac po Zagrebu. Kad se već napola tako i osjećam.

Nego, Vinka mi zbori da ljudi to rade iz sentimentalnih razloga. I stvarno žele upoznati Hrvatsku: 'Ja sam dobila stipendiju za učenje hrvatskog jezika na Croaticumu. Kad mi je završio semestar u ljeto prošle godine, spakirala sam se i otišla rodbini u Nizozemsku. Mislila sam da se neću više vratiti. A onda... pogledam koliko sam suza i truda uložila u ovaj teški jezik i odlučim da moram nastaviti.' Da ne bude zabune oko magnetizma Lijepe Naše. Oko 90 posto polaznika tečaja za hrvatski vrati se u svoju matičnu zemlju.

A možda su hrvatski Južnoamerikanci adut preko kojeg se nastoji produžiti hrvatska vrsta. Ili barem uvesti par kvalificiranih umova u zemlju iz koje ljudi bježe sa smiješkom na licu i u svim smjerovima. Vinka je objasnila da nije problem dobiti stipendiju za učenje hrvatskog i da je politika vezana za dijasporu već godinama u statusu otvorenih vrata. Ona nije samo došla u Hrvatsku. Ona se osjećala pozvanom.

Obučena u bolivijski šal, kaže mi da je vrlo ponosna na svoje porijeklo. Vidi puno dodirnih točaka Bolivije i Hrvatske. Korupciju, birokraciju, pesimizam, prigovaranje, tradiciju, religiju, konzervativizam. S tim da je, veli, birokracija u Hrvata još gora. Baš kao i upliv vjere u svakodnevicu. Divi se našim odjevnim i plesnim tradicijama. Kaže, Bolivija od svih južnoameričkih zemalja polaže najviše u svoje običaje. Nikada joj nije bilo jasno zašto su se u obitelji generacijama hranili pretežno morskim plodovima, a Bolivija nema more. Ili zašto su jeli bakalar na Veliki petak, a to tamo praktički nitko ne radi. Prapradjed Dalmatinac ostavio je u naslijeđe ne samo prstohvat gena i smiješno prezime, nego i obiteljski meni.

Ana Vinka je uz Croaticum našla pripravnički posao u odvjetničkom uredu. Istječe joj semestar u lipnju, nije ziher hoće li je ured uzeti za stalno. Još da pored sebe ima čvrstu dlakavu dalmatinsku ruku, možda... Ali ovako, Bolivijka živi Clashove stihove 'should I stay or should I go'. Mitska Hrvatska postala je Skliska Hrvatska. Sestra koja uči hrvatski u Splitu savjetuje joj da se samo prepusti bujici života. Just go with the flow! Ne zna mala. Bujice kod nas uglavnom izazivaju potop.