Teško je procijeniti tko se u kampanji služi ispraznijim frazama – aktualni predsjednik koji se, eto, u petoj godini mandata sjetio 'sitnice' koja se zove Ustav RH ili pak kandidatkinja HDZ-a čiji je slogan 'Za bolju Hrvatsku' otprilike jednako konkretan kao 'Za sretnu djecu' ili 'Protiv nezaposlenosti i siromaštva'. Usput, radi se o tipu fraza koji se u engleskom jeziku zovu 'truism' – tvrdnjama koje su očite do te mjere da zapravo nisu ni vrijedne spomena.

Josipović je u (pred)kampanju krenuo sa, obzirom na to da se radi o političaru čiji stavovi su prvenstveni definirani profilom publike koja ga sluša u određenom trenutku, naizgled konkretnim fokusom na izmjene Ustava. Doduše, i površna analiza upućuje na to da se radi tek o mazanju očiju, jer da je Josipović, čiju obmanu javnosti nikad dočekanom 'Novom pravednošću' nije lako zaboraviti, odgovoran državnik kakvim se pokušava predstaviti ne bi smio miješati predizbornu kampanju s ozbiljnim poslom kao što je izmjena Ustava. Radi se o projektu od općenacionalnog interesa koji zahtijeva konsenzus političkih snaga i šire javnosti te ne smije biti sveden na predizborni trik. Ustav RH najviši je pravni akt u Republici Hrvatskoj i zaslužuje bolji tretman od korištenja u izbornoj utrci, a kad to radi predsjednik države koji se u svečanoj prisezi zakleo na vjernost Ustavu, tada cijela priča postaje posebno odbojna. Nadalje, teško je zamisliti da će Josipovićev slogan 'Ustav je temelj državnosti' izazvati euforiju kod prosječnog hrvatskog birača pa je predsjednikova kampanja promašena čak i u tom smislu.

S druge strane, njegova suparnica Kolinda Grabar Kitarović i njezin predizborni tim još uvijek, ni nakon par mjeseci kampanje, nisu uspjeli smisliti ništa više osim općenite floskule o tome kako će se zalagati 'Za bolju Hrvatsku'.

Zanimljivo je uočiti kako 'bolja Hrvatska' može imati vrlo, vrlo različita značenja – ovisno o onome tko tumači tu frazu. Tako bi, primjerice, nekima 'bolja Hrvatska' vjerojatno značila zabranu crvene zvijezde petokrake, zakonsku zabranu pobačaja, uvođenje verbalnog delikta u vidu zabrane kritike lika i djela Franje Tuđmana i, naravno, ukidanje bilo čega što bi moglo podsjećati na istospolne brakove. 'Bolja Hrvatska' mogla bi biti i ona u kojoj postoje povlaštene kaste u društvu, ovisno o razini (percipiranog) 'hrvatstva', čijim je članovima dozvoljeno ono što nije ostalim članovima društva.

Nekom drugome 'bolja Hrvatska' vjerojatno bi značila, za početak, Vladu u kojoj neće sjediti partijski uhljebi čija se jedina prava stručnost krije u smišljanju nemuštih izgovora za vlastiti nerad i nesposobnost. Možda netko 'bolju Hrvatsku' zamišlja kao zemlju čije biračko tijelo ima dovoljno samopoštovanja i samosvijesti da za sljedeću vlast NE izabere stranku koja je nepravomoćno osuđena za izvlačenje desetaka milijuna kuna iz džepova poreznih obveznika.

U tome i jest čar ispraznih floskula poput 'Za bolju Hrvatsku' i 'Ustav je temelj državnosti' – u potpunosti su lišeni sadržaja i ama baš svatko ih može tumačiti kako god poželi. Manji porezi? Može. Veći porezi? Može. Lustracija? Može. Prava manjina? Može. Rehabilitacija generala-političara? Može. Izmjene Ustava? Može.

Sve može, samo im dajte glasove i postavite ih na pet godina u vilu na Pantovčaku, gdje će biti okruženi stotinom skupo plaćenih 'savjetnika' (čitaj: prijatelja i rodbine). I ne opterećujte se previše razmišljanjem o njihovim porukama jer biste u silnom mozganju mogli zaključiti da je ovakva demokracija nevrijedna izlaska na izbore.