Heroj Komadina je ispalio jednu efektnu izjavu prema predsjedniku stranke i premijeru, a onda se opet povukao u sigurnost Kvarnera. Slavko Linić se vraća u Sabor, i može se samo nagađati hoće li iz svoje torbe početi vaditi kakvo streljivo prema milanovićevcima. Primirje je tobože sklopljeno do izbora za EU parlament. Utihnuli su on the recordi, sad će biti samo 'neslužbenog' rata. Stvar je toliko ozbiljna da je i Ivana Grljak prestala s paljbom. Nakon izbora, kažu – jasno - vrlo neslužbeni izvori, kreće pravi obračun s Milanovićem. Ali kakvi su stvarni dometi te neobične pobunjeničke družine?
'General koji se olako rješava svojih časnika vrlo često ostaje na kraju sam', izjavio je Zlatko Komadina, potpredsjednik SDP-a i župan primorsko-goranski u srijedu u Opatiji, i tako je zaslužio nagradu za najopakiju izjavu upućenu Zoranu Milanoviću uoči predsjedništva stranke.
Zlatko Komadina je bio svojevrsni glasnogovornik pobunjeničkih snaga SDP-a: prolinićevci i svi SDP-ovci koji su nezadovoljni stanjem u SDP-u, zagrebačka frakcija i nekoliko letećih nezadovoljnika, okupljaju se da bi se riješili Zorana Milanovića, da bi SDP riješili tog utega i dali stranci novu šansu. Za jedne je lider odmetnutih Komadina, za druge Tonino Picula, a mnogi velike nade polažu u Josipa Leku. Okupljaju se odmetnuti časnici i dočasnici da bi svrgnuli generala, prije nego što on njih dokusuri.
Ali kakva je onda to šuma tjelesa oko Milanovića? Ne možeš tog generala niti vidjeti od neprobojnog zida. Želi li to Komadina reći da to nisu – časnici? Nego više kao pomoćno osoblje, zaštitari, Milanovićevi ađutanti.
Neće to ići tako lako. Demilanovićevizacija SDP-a neće biti nimalo lak posao. Osobito ne ekipi koja vuče teret riječke kontroverze, tog višestoljetnog upravljanja Rijekom i Kvarnerom – gdje se previše odnosa i natječaja i političkih i poslovnih veza stopilo u monolitnu masu koju nikakvi moderni demokratski procesi nisu uspjeli prozračiti. Nije to skupina istomišljenika, ljudi koji igraju na principe, na ideju, koji primjerice podsjećaju na socijaldemokraciju kad je zaboravi stranka. Tu su dečki koji vole kao svoju veliku prednosti isticati da se usude izreći drugačiji stav od Milanovića, da se usude prokomentirati nešto što se krug prvih Milanovićevih istomišljenika neće usuditi učiniti. Ali što je to? Poneka doskočica. Nema tu velikih ideja ili strateškog promišljanja budućnosti stranke, ili Hrvatske. Osim toga, i oni međusobno nisu posve sigurni žele li biti zajedno: Komadina i Obersnel su više posvađani nego tim. Kad su skupa više se nađu oko poslovnih tema i lokalnih igara nego oko idejnog promišljanja budućnosti zemlje. Eventualno će se složno zabrinuti oko toga ima li 'njihova' riječka ekipa svog predstavnika u zagrebačkoj centrali vlasti.
Veliki je problem pobunjenicima i reputacija Slavka Linića, te nesumnjivo najznačajnije zvijezde riječkog lobija. Slavko Linić nije u ovoj borbi s Milanovićem bio nevina ovčica, uostalom, u trenutku kada ga je Milanović uzeo za ministra financija, on je već imao uteg sumnjivih veza s kontroverznim poduzetnicima. S Ježićem, Kalemom… Je li ministar Linić bio nevin u aferi Šegon? Ne, on je zapravo bio kreator mreže u kojoj je njegov pomoćnik mogao dobiti povlašteni kredit u HBOR-u. Drugo je pitanje to što je Milanović trebao znati koga uzima za ministra financija. Ili se on nadao da je Slavko Linić za Kukuriku vladu odlučio napustiti taj stari obrazac funkcioniranja? Ili ga nije zanimalo pletenje mreže, nego samo ono dobro lice Slavka Linića?
Slavko Linić je nesumnjivo spadao u rijetke ministre u Milanovićevoj Vladi koji poznaju svoj resor, on nikad nije bio gljiva-ministar kao mnogi drugi, on je imao viziju i ideje i koji jest povukao poteze koji su izdvojili Ministarstvo financija kao ministarstvo u kojem se radi, u kojem se nastoji riješiti ključne probleme u državi. No, za procjenu je li on bio najbolji ministar ili tek bolji od mnogih drugih, a k tome još i spretan promotor svog bušilica stila, pa je zato postao popularniji od drugih, ili je zbilja bio izvannserijski ministar, trebat će obaviti mnogo ozbiljnije analize, a njegov nasljednik, njegov učenik Lalovac to sigurno neće učiniti. Jer Lalovac je sada prije svega ustrašeni ministar u Vladi premijera Milanovića. Ostat će tek legenda o Slavku Liniću. Hoće li u toj legendi prevladati to ružičasto lice gorljivog bušilica-ministra ili će to ružičasto lice izblijedjeti pred novim nalazima Uskoka i svakovrsnim drugim dokazima?
Ostaje također i poljuljano povjerenje u Ministarstvo financija, u ideju utjerivanja poreza, u proklamiranu namjeru da smo svi isti pred poreznicima, da smo svi isti u redu za bankovni kredit.
Jer Linićeva ostavština jest i pomaganje umreženim prijateljima.
Je li Milanović vadio po potrebi dokaze, je li utjerivao, je li se srozao tako nisko da ih šalje u javnost preko novina a nije ih slao Uskoku, policiji, ili kome je već trebalo? Je li Milanović uzimao te dokaze iz ruku onih koji su također možda pogodovali i radili isto što i Linić? Jest. Premijer Milanović doista jest upro da se riješi Linića, ali Linić nipošto nije anđeo.
Takav vrlo nesavršeni Linić ostaje i dalje zapravo slaba karika u ešalonu pobunjenika protiv Milanovića. On je možda skupio nešto papira o milanovićevcima, možda će vaditi sada dokaze protiv njega i njegovih, on možda postaje važan borac u rovu, ali svejedno, na bojišnici, prsa o prsa – Linić nije više snaga na koju se može i mora oslanjati 'novi SDP'.
Pa tko onda ostaje? Tonino Picula? Ugodan i ugledan, oprezan do bola, često budi sentimentalna sjećanja na opreznog i kolebljivog Ivicu Račana. Ali ipak, Račanovu ideju ste mogli sažeti nakon nekoliko sporih rečenica, osjećalo se što želi i kuda ide taj političar. Za Tonina Piculu bi trebala malo kompleksnija forenzika: kakav SDP on zagovara? Koje su to ideje, kako riješiti probleme?
Sada se čeka njegov veliki uspjeh na Kukuriku listi kao krunski dokaz Milanovićeva neuspjeha. Ali ima li Tonino Picula energije i snage za akciju poslije tog 'dokaza', ili će se opet dostojanstveno povući u sigurnost ultraugledne fotelje i pozicije u Bruxellesu?
A što reći o Josipu Leki? Uvijek ga se spominje kao čuvara ideje starog SDP-a, kao čovjeka od iskustva, ali je li on taj zmaj koji može pokrenuti i motivirati dvije trećine članova Glavnog odbora za svrgavanje Zorana Milanovića? Ima li on infrastrukturu i igrače na terenu? I hoće li se tako oprezan uopće upuštati u tako težak terenski rad stvaranja baze za novi SDP.
Zoran Milanović, naime, još uvijek ima stranačku bazu, tu masu, te lokalne stranačke organizacije, ima mnogo opreznih lokalnih pčelica SDP-ovaca kojima idu na živce ti iz Rijeke koji se hvale da je upravo njihov SDP kolijevka pravog SDP-a. Ima raspoređene tjelohranitelje koje ne zanimaju velike riječi nego kao lijepak održavanje na vlasti, lokalnoj ili onoj višoj.
Ima i mnogo onih koji će reći da je to ratovanje unutar stranke prije parlamentarnih izbora samoubojstvo stranke. Bez obzira što je vrlo izgledno da će parlamentarni izbori donijeti ubojstvo ili teško ranjavanje stranke, čini im se da možda ipak ne treba srljati u samoubojstvo – ako se još može konzumirati vlast do regularnih parlamentarnih izbora.
Milanovićev SDP je oslabjela stranka, stranka u kojoj se već godinama ne propuštaju prema vrhu kvalitetni političari, misleće glave, ljudi kojima je stalo do Hrvatske malo više od fotelje ili prilike da se provozaju u novom službenom autu, stranka u kojoj je zaboravljena socijaldemokracija a Plan 21 zagubljen, stranka kojom vlada neobičan autokrat, nepredvidljiv političar nejasnog idejnog smjera. Sada uznemireni pobunjenici kad im je gubitak vlasti, ovako ili onako, gotovo sigurno suđen, vjerojatno niti ne razumiju koliko su duboko odgovorni za ovako formirani SDP: Stranka je pala i pada zbog Zorana Milanovića, ali sigurno ne SAMO zbog njega. Nego zbog cijele ekipe, i kolebljivaca, i oportunista, i pozera i kreatora povremenih paradnih izjava.
SDP bi mogao bolje. Ali u ovom valu demilanovićevizacije ne vidi se ni snaga niti odlučnost da se problem riješi brzo i učinkovito. Pobunjenici nemaju lidera. Niti su sami sigurni što zapravo žele.
