Nedavno ste objavili knjigu 'Staljinovi ubojice, Tito i Krleža'. Glavni lik knjige je malo poznati Pavle Bastajić, koji je bio prijatelj Miroslava Krleže i kojeg je Krleža kratkom natuknicom uvrstio u Enciklopediju. Tko je zagonetni Pavle Bastajić?

Pavle Bastajić jedna je od najvažnijih, najčudnijih i najmanje poznatih ličnosti jugoslavenskog komunističkog pokreta između dvaju ratova. On je bio Staljinov čovjek za, kako se to zvalo, 'specijalne zadatke'. Prije Prvog svjetskog rata uvjereni Jugoslaven, Apisov čovjek, odmah po formiranju Kraljevine SHS uočio je 'tajkunizaciju' i strahovitu korupciju ljudi koji su bili vezani za Dvor, pa je skrenuo ulijevo, emigrirao u Beč i postao komunist. Od početka 20-ih do sredine 30-ih, s Mustafom Golubićem putuje po Europi i likvidira trockiste, anarhiste i sve druge koji su smetali Staljinu. Onda se, suočen s nalogom koji je smatrao pogrešnim, moralno slama i bježi u Jugoslaviju. Bilo bi, inače, vrlo interesantno napraviti jednu povijest političkih ubojica od Apisa do Arkana, bila bi to jako zanimljiva galerija. Dijeli ih ipak jedna nepremostiva razlika. Dok ljudi poput Golubića ili Bastajića nose u jednoj ruci pištolj, a u drugoj knjigu (dojmljiva je epizoda u kojoj Rodoljub Čolaković opisuje kako u sobici u Kremlju zatiče Mustafu Golubića kako čita Marxov Kapital, knjigu koja ima više od tisuću stranica), ovi iz Arkanove ere nose samo pištolj, katkad i sjekiru ili nož.

Vaša knjiga rekonstruira Krležin susret s Bastajićem u listopadu 1940., kojom prilikom književniku potvrđuje sve ono što su Sovjeti prikrivali, a o čemu je Zapad nagađao. Zašto je odabrao baš Krležu?

I Bastajić i Krleža bili su u drugoj polovici tridesetih otpadnici staljinizma, u svađi s Partijom, Staljinom, Moskvom. Partija tad mrzi Krležu, osuđuje ga i napada, August Cesarec mu početkom Zimskog rata, napada Rusije na Finsku, kaže da bi ga trebalo strijeljati. Krleža prati moskovska suđenja, vidi lažne iskaze optuženih, svjestan je njihove monstruoznosti, a Bastajić mu iz prve ruke može reći koliko je u pravu, pa i dodati masu detalja koje Krleža još ne zna. Doista, pisac će Ivanu Očaku reći da ga je Bastajić učvrstio u uvjerenjima koja je već ranije stekao, ali mu je dodao i stvari o kojima nije imao pojma. Sve u svemu, Bastajić je jedne kišne jesenje noći Krleži ispričao najjeziviju priču njegova života, a Krleža njen sadržaj nije htio otkriti. To me je motiviralo na pisanje ove knjige – noćima nisam mogao spavati misleći što mu je to, dovraga, tako jezivo ispričao?

Je li to bila svojevrsna posljednja ispovijed patrijarhu hrvatskog komunizma i vodećem intelektualcu hrvatske ljevice?

Bastajić to nije znao, ali da, bila je to posljednja ispovijed. Koji mjesec kasnije ustaše će ga uhapsiti, zatvoriti u Petrinjsku, a onda likvidirati negdje na putu do Jasenovca.

Krleža o Bastajiću, iako je bio Staljinov egzekutor tijekom velikih čistki, piše pozitivno. Otkad seže njihovo poznanstvo?

Barem od 1923. kad Bastajić, nakon jedne bečke likvidacije, bježi od policije i sklanja se u Krležinu bečku sobu. Krleža Bastajića voli, on o njemu piše predivno, toplo, kao o 'našem dječaku', 'violentnoj dinarskoj glavi skinutoj s turskog koca', 'pobunjeniku iz ideala...' Mislim da Krleža u Bastajiću vidi sebe, barem dijelom. On Bastajića uvrštava u Enciklopediju, kao pozitivnu ličnost, i osigurava mu prolaz u jugoslavensku historiografiju, ali i historiju, kao junaku.

Staljinova crvena inkvizicija

Josip Broz Tito je jednom prilikom izjavio da Bastajić pripada krugu ljudi koji ponajviše znaju o Staljinu i njegovu kružoku. Kako se Bastajić prometnuo u taj elitni Staljinov klub?

On je bio obrazovan, dinamičan, čovjek od akcije. Već 1912. sudjelovao je u akciji planiranja atentata na bana Cuvaja. Atentati su tada bili jako popularni, širom svijeta stradavali su guverneri, banovi, ministri, premijeri, regicid je bio oruđe političke borbe. I Golubić i Bastajić elitni su komite, oni ratuju kod majora Tankosića, nose glavu u torbi, podržavaju Karađorđeviće da bi kasnije planirali i atentate na njih... Bastajić 20-ih u Beču uređuje list jugoslavenskih komunista Balkanska federacija i tu dolazi u dodir sa sovjetskim obavještajcima, koji odmah shvaćaju da imaju na raspolaganju elitnog komandosa. Slična je i priča Mustafe Golubića. U biti, oni su crvena inkvizicija. To su vjernici najveće religije koja se pojavila nakon Krista i Muhameda, a njihov je posao uklanjanje heretika i disidenata.

Kao dio Obavještajnog odjela Kominterne i specijalist za egzekucije, Bastajić se nakon obavljenih prljavih poslova pokušava izvući iz tog paklenog kruga. Postoje priče kako je kao 'metak Kominterne' ubio nevinog čovjeka u Belgiji. Što ga je, doista, slomilo i nagnalo na doživotni bijeg?

To nitko nije točno ustanovio. Ne znamo ime i prezime osobe koja je Bastajića dovela do katarze. Jugoslavenski revolucionari šaputali su da je dobio nalog da ubije Trockoga, ali to je neozbiljna i mitomanska pretpostavka. Trocki je ubijen u akciji koja je nalikovala na vojne manevre, trajala je dulje od godine dana i u njoj je sudjelovala vojska ljudi, nije to bila neka balkanska sačekuša. Krleža je precizno znao i tu stvar, Bastajić mu je povjerio sve detalje, ali o njoj nije ostavio svjedočanstvo. No čini se da je Bastajić u Belgiji doznao da je i sam postao meta. Obračuni ruskih službi na vrhu tada su bili ciklička stvar – Staljin je mijenjao Ježova, Jagodu, Beriju i druge kao na tekućoj vrpci.

Bastajić je imao veze i 's druge strane'. Leđa mu je čuvao Dragiša Cvetković koji se kao predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije povezao s fašističkim režimima i potpisao pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu?

Bili su prijatelji iz mladosti i Bastajić mu je obećao da će se, primi li ga Cvetković u Jugoslaviju, kloniti politike i posla kojim se do tada bavio. Vojne službe ipak su u njegovu dosjeu imale jasan nalog: 'U slučaju rata, likvidirati.' Inače, poslom kojim se bavio Bastajić bavili su se mnogi naši istaknuti komunisti, koji o tome nikad nisu progovorili ni slova. Mnogo bi o tome rekli zapisi Steve Krajačića, Koče Popovića, Vlajka Begovića, španjolskih boraca... ali te zapise nikad nećemo čitati. Komunisti će i pred Strašnim sudom sigurno reći omiljenu formulu svoje konspiracije – 'nije još vrijeme'...

Bastajić je 'djelovao' u tandemu s Mustafom Golubićem, generalom NKVD-a i koordinatorom operativnih akcija Kominterne. I Golubović je nadasve živopisan lik o kojem se pričalo da je govorio 14 jezika, ali iako poprilično obučen da ubije, ipak je pao u ruke Gestapa nakon što ga je netko 'otkucao'. Prema nekim izvorima, 'cinkario' ga je upravo Tito?

Golubić nije bio general NKVD-a, to je jedan od mitova koje šire naši pisci koji obožavaju proizvoditi legende. No bio je grandiozan obavještajac. Doista je bio prijatelj sa Staljinovom punicom, putovao je od Berlina do Moskve, od Moskve do Pariza, od Marseillea do New Yorka. U vrijeme kad je ubijen Lav Trocki, Golubić je bio u Americi, doputovao je tamo kao slijepi putnik na jednom brodu koji je prevozio banane. To je spektakularno. Bio je heroj, poliglot, najbolji student na beogradskom sveučilištu, proslavio se još u mladosti skokom s mosta, a bio je slavan i kao komita u Balkanskim ratovima. Nije htio lažno svjedočiti na Apisa, svog šefa i idola, pa je ušao u sukob s Karađorđevićima i morao emigrirati. Aleksandar Karađorđević do kraja života strahovao je od toga da će ga Golubić ubiti. Priča da ga je otkucao Tito spada u sferu neprovjerljivih pretpostavki. Širili su je srpski krugovi. On nije bio Titov čovjek, kao ni Labud Kusovac, Ivan Marić, Rodoljub Čolaković, ali ne vjerujem da bi ga Tito otkucavao, uostalom, mislim da Tito nije bio u Beogradu kad je Golubić uhapšen. Umro je kao heroj. Nijemci su mu polomili sve kosti, a on im nije otkrio ništa. Na strijeljanje u Pionirski park iznijeli su ga na stolici jer su mu noge bile polomljene. To mi govori da nije bio ubojica za novac, kako je mislio Koča Popović, ali tko sam ja da im sudim...

Komunistički Bondovi

Golubiću pripisuju ubojstvo Lava Trockog planinarskim cepinom u Meksiku. Ima li u tome istine?

Nema. Trockog je ubio Ramon Mercader, sin španjolske komunistice, maneken, ljepotan koji se godinu dana uvlačio u stan Trockoga kojega je čuvala do zuba naoružana meksička policija. Trocki je bio svjetska zvijezda, nije živio u kolibi. Valja nešto reći i o prirodi tog pokreta. Komuniste tog doba nosi slijepa vjera. Staljin je bog. On je vođa prve zemlje komunizma. Milijuni ljudi dragovoljno će umrijeti zbog njega, za njega, u ime njega, s njegovim imenom na ustima. Mercader je takav. No Golubić... On se u to doba vrzmao po Meksiku i Americi. Slikarica Frida Kahlo rekla je jednom, u zabuni, da je u njihovu meksičku kuću navraćao Tito. A to je bila greška. Očito je navraćao Golubić – koji je prema svjedočenjima suvremenika bio silno karizmatičan čovjek. Dakle, on je tu negdje bio, ali do sada nitko nije objavio dokumente iz kojih bi se vidjela njegova uloga u atentatu.

Sovjeti, pokazalo se, ne zaboravljaju Golubića i njegove 'zasluge. Ubijen u Beogradu, pokopan je u Moskvi?

Ni to nije provjerena priča – navodno je Staljin 1945. nakon oslobođenja Beograda rekao 'prvo mi nađite leš Mustafe Golubića', ali on nije bio tako sentimentalan. Kad su mu Nijemci ponudili razmjenu njegova sina za generala Paulusa, Staljin je rekao: ne zamjenjuje se feldmaršala za običnog vojnika. Ne znam zašto bi bio tako vezan za tog čovjeka od akcije.

Oko Golubića i Bastajića raspredaju se brojni mitovi i legende. Postoje priče da je Tito bio šef stožera NKVD-a za likvidacije trockista u Španjolskoj za vrijeme Građanskog rata. Što je, pak, Tito znao o tom dvojcu 'crvenih Jamesa Bondova'?

Te priče o Titu nikad nitko nije dokumentirao, mislim da su to gluposti. On je bio veliki povijesni pobjednik u najvećoj igri koja se tu igrala. Kao takav, izazivao je silnu mržnju, neprijateljstvo i zavist. Nakon njegove smrti krenule su denuncijacije, osveta i tako dalje. On je o Bastajiću i Golubiću, vjerojatno, znao puno – Tito je oko sebe imao vrhunske obavještajce, Bugarina Karaivanova, Slovenca Kopiniča i Hrvata Krajačića, sve vrhunske ljude Moskve. Činjenica da je umro u krevetu nakon 35 godina vladavine, dovoljno govori o njegovoj inteligenciji, lukavosti, vještini i informiranosti. Uostalom, davno je Napoleon rekao da 'jedan špijun u neprijateljskoj pozadini katkad vrijedi više od 20.000 vojnika na terenu'.

Kako je skončao Bastajić? Kakve je sve tajne mogao odnijeti u grob?

Tajna je i kako je dospio do groba. To se ne zna. Ponešto se zna o njegovim danima u Petrinjskoj, dosta se zna o danima konfinacije na Kordunu. U grob je odnio tajne svih likvidacija koje je proveo. Masa je europskih komunista otpadnika tih godina umirala po bulonjskim šumama, utapala se po berlinskim i pariškim rijekama, bivala kidnapirana pa likvidirana u Lubjanki, Lefortovu ili negdje u Sibiru. U španjolskom građanskom ratu likvidirana je po Staljinovom nalogu masa anarhista, te trockista i 'trockista'. Ako je on, prema Titovim meritornim riječima, o staljinizmu 'znao više no svi mi', onda je jasno da njegov grob skriva enciklopediju staljinističke ezoterije.

Krležino propitkivanje staljinističke ezoterije

Vratimo se Krleži. Sve njegove slutnje, predviđanja i dijagnoze i danas su podjednako aktualni?

Oni su se ostvarili. Krleža je znao što će donijeti vrijeme nakon Tita. Nije imao iluzija o snazi i dosezima nacionalizma. Rado navodim nekoliko njegovih citata: 'Pazite dobro', upozorio je Krleža u 'Banketu u Blitvi', 'nikakva politička garnitura u Blitvi neće biti u stanju da se održi i sredi na temelju blitvinskih nacionalističkih formula. Izolirano vegetiranje Beauregarda ili Belvedera nije drugo do produženje historijskih zločinstava. Isterija, Kurlandija, Koromandija, Blatvija i tako dalje, i sve ono što se danas zbiva u tim takozvanim ‘rodoljubivim’ i ‘naprednim’ glavama blitvo-blatvijske melase, koja se u klasno neizdiferenciranim seljačkim zemljama zove ‘narodna inteligencija’, jeste gnjilež na samrti…' 'Stranka narodnog napretka nije uopće ‘narodna’, ni ‘napredna’ jer ne predstavlja ni jedne jedine hrvatske političke mačke', napisao je jednom Krleža, 'a po svojoj socijalnoj strukturi, to je najreakcionarnija i najneprogresivnija grupacija političkih hohštaplera, s mentalitetom najzaostalijeg varmeđijanskog šljivarskog taloga… A Stranka prava postala je bezobrazna karikatura svega što je njen Učitelj ikada zamislio ili izgovorio…' Evo još par rečenica koje zvuče kao da su napisane – sutra. 'Dva sela, dvije vjere, dva barjaka, dva jezika, dvije sintakse, dvije palanke, dvije palanačke inteligencije, tako stvar traje do danas, predstavljajući trajne izvore sve novijih zapletaja. Ova ‘neobaviještenost’ zove se lijenost duha. Ona predstavlja nesumnjiv simptom veoma niskog stepena civilizacije zaostalosti, kampanilizma na temelju zatucane i zaturene pameti i neznanja i vrlo niskog stupnja materijalne kulture.' Pa još i ovo: 'U sjeni svog regionalnog zvonika, svako intelektualno selo sklono je da gleda sebe u prvom planu.' U 'Zastavama' opisao je Krleža kako su se 'Hrvati u punoj rezignaciji, kod pune političke svijesti, iz vlastite volje, odrekli svoje političke i financijalne suverenosti…'.

Sam Krleža je vješto balansirao, no bilo je onih koji mu nisu vjerovali, poput Josipa Kraša?

Čim je Krleža počeo propitivati moskovska suđenja starim komunistima – Buharinu, Zinovjevu, Kamenjevu, Tuhačevskom - postao je partijski disident. Kad je u Pečatu počeo objavljivati tekstove otpadnika, postao je neprijatelj. U zatvoru u Petrinjskoj, kamo su ga strpali ustaše, grupa skojevaca popljuvala ga je i pljuvačka mu se cijedila s lica. To je bio najžalosniji trenutak njegova života. Pavle Gregurić, djed glumice Bojane, lijepo mu je rekao: 'Fric, partija bez tebe može, a ti bez nje ne možeš. Pokaj se!' I Krleža se pokajao.

Nisu mu vjerovale ni ustaše. Kakav je status Krleža imao kod Pavelića?

Pavelić nije volio oca hrvatskog komunizma, ali mu je krajem rata, kad je već bio svjestan propasti osovine, ponudio prestižne funkcije na sveučilištu, teatru itd. Krleža ih je odbio. Do tada je Pavelić njemu spašavao glavu, a sad je Krleža trebao učiniti ponešto na spašavanju Pavelićeve glave. Hrabro je i lukavo odbio, rekao je da će se primiti vođenja jedne ustanove kad rat završi.

U konačnici, Krleža je i sam priznao da mu je 'svejedno od kojeg će metka pasti kao cucak na cesti – od Đide ili Dide'. Pasivnost i neodlazak u partizane mu ipak nitko nije ozbiljno zamjerio?

Ma je, kako nije. Ali Krleža je bio tako velik da su ga čuvali Mile Budak i Ante Pavelić, pa kako bi ga onda Tito mogao likvidirati? U partizane su otišli i klasični hrvatski nacionalisti poput Vladimira Nazora – neusporedivo manje značajnog pisca od Krleže – pa su im dodijeljene najveće časti, nije im zafalila dlaka s glave. Uz Nazora je cijelo vrijeme bio mali Oskar Danon, on mu je vodio kravu i muzao mlijeko, a kako je bio jako tamnoput, Nazor je mislio da je Rom. Kad je mali Danon jednom progovorio nešto o Schopenhaueru, Nazor se zaprepastio: 'Vidi, kakva je naša revolucija kad i Cigani pričaju o filozofiji... ' Ne vjerujem da bi Đilas ubio Krležu. To je Krleža, u oportunističkoj fazi svog života, kad je Đilas pao, malo pomagao Titu u stigmatizaciji svog prvog protivnika, otud paralela Dido – Đido.

Zašto se hrvatska ljevica i hrvatska socijaldemokratska misao odriču svojih glavnih protagonista, Tita i Krleže?

Ljevica se odriče Krleže jer ne čitaju ništa pa ni Krležu. A i ne znaju što bi s njim. Krleža je bio vjernik dijalektičkog materijalizma, opake i pronicljive marksističke teologije, koja zahtijeva puno znanja, budnosti, misaone fleksibilnosti, pa i idealizma. To je život na mrtvoj straži, morate uvijek biti budni. A naša ljevica je u stanju trajnog drijemeža. Kumrovec hrče, kako bi rekao Krleža, Kupinec hrče, cijela naša malograđanska inteligencija hrče, a Davor Bernardić, umjesto glave, na ramenu nosi glavicu hrvatskog kupusa. Krleža je bio Hrvat, starčevićanac, republikanac, Jugoslaven, lenjinist – u svome vremenu pomirenje tih formula jamčilo je bivanje na visini trenutka. Kao i Tito – koji se u svim historijskim prijelomnicama našao na strani pobjede. Njegove formule – samoupravljanje, nesvrstanost, Jugoslavija, bratstvo i jedinstvo - danas nisu upotrebljive, one su mrtve. Ali one su u svoje doba jamčile pobjedu. Naši ljevičari ne mogu se nikako izdići do razine našeg trenutka – a to bi mogli učiti od Krleže i Tita, ne kopiranjem njihovih stavova, nego dostizanjem njihovih razina promišljanja i akcije.

Udar na Novosti je udar na Plenkovića

U posljednje vrijeme učestalo objavljujete knjige o misterioznim likovima, od ustaškog agenta i svećenika Krunoslava Draganovića pa sve do Ivana Steve Krajačića. Zašto vas privlači takva tematika?

Za te knjige mogu zahvaliti Goranu Gavranoviću, mojem uredniku, koji je otkrio ljepotu tih tema pa mi predložio da to ukoričim...

Zaslužuje li i Andrija Hebrang knjigu?

Svakako. Problem hrvatskih povijesnih veličina jest u tome što nema povjesničara koji bi ih obradili – svi su se odmetnuli u politiku, većina na žalost u kavansku politiku. Naše ličnosti nemaju prave monografije - ne samo Hebrang, već ni Maček, Šubašić, Meštrović, Nazor. Nikad nismo bili neka dubinska kultura, ali sada definitivno postajemo plićak, intelektualna žabokrečina.

Kakav je prijem vaših knjiga među publikom? U kojoj mjeri je čitateljstvo željno takve literature?

O, to ide dobro. Knjižarsko tržište pada pa su apsolutne brojke sve slabije, ali ova vrsta povijesnih trilera ima trajnu konjunkturu.

Kako dolazite do informacija o likovima o kojima se toliko malo zna? Obilazite li arhive, imate li izvore iz prve ruke koji su, s obzirom na protok vremena, pouzdani?

Iz Hrvatskog državnog arhiva izvadio sam 40-ak dokumenata koji uglavnom nisu bili publicirani, tu su knjige, biografije, memoari, živa usta... To nisu znanstvene studije, već publicistika čiji je cilj prikazati ljude od krvi i mesa u najtežim vremenima, razgrnuti velove legende, doći do drame. Drama je, recimo, kad Tito u predvečerje rata dolazi Krleži i hvali staljinske formule, a Krleža u njih ne vjeruje, on se humanistički pita o smislu montiranih procesa, lažnih suđenja, o smislu surovih ali efikasnih petoljetki, prave linije... Tko je u pravu? Da su Pokret vodili ljudi poput Krleže, izgubili bi rat. Kako su ga vodili staljinovci, dobili su ga. Cijena pobjede je visoka. Tko je bio u pravu? Svatko sa svoga stajališta. 'Nema nevine vladavine', kaže Saint Just. No, na kraju, kad u fokus stavimo Čovjeka, Krležino je stajalište neporecivo.

Osim u 24sata te 24sata Expressu, pišete i za Novosti. Kako komentirate učestale otvorene napade na rad redakcije Novosti?

Mislim da je to dio udara na Andreja Plenkovića. U tom udaru sudjeluje domaća dvopapkarska desnica, ali čini se da im pomažu i neki izvana.

Vidoviti Ivan Milas

Na što nam ukazuje paljenje Novosti na ulici? Možemo li uskoro očekivati javno paljenje knjiga po uzoru na naciste?

Ne možemo, jer mi je teško zamisliti da ljudi poput Skeje i Keleminca čitaju knjige, oni su to vidjeli, ali ne znaju čemu služi.

Spaljivao se i Feral u kojem ste svojevremeno radili. Očito je da nismo ništa naučili, a kamoli prošli katarzu?

Ne samo da nismo naučili ništa, nego se stvari dramatično pogoršavaju. To je proces koji se može i matematički, demografski elaborirati; Hrvatsku je posljednjih godina napustilo stotinjak tisuća mladih, vitalnih, sposobnih, obrazovanih ljudi. Jasno je tko ostaje. Ovaj žalosni ispraćaj Slavka Goldsteina ozbiljan je skandal u višedesetljetnoj perspektivi. Ogluha institucija, kratki, kurtoazni brzojav premijera, sastavljen od jedne jedine rečenice, i višestruko dulji predsjedničin, od dvije, nisu samo refleksija antisemitizma i potrage za Pedrom (a on se uvijek najlakše nađe među manjinama, posebno Židovima), već još više izraz općeg kolapsa kulture u Hrvata. Ivan Milas vidovito je rekao 'kila mozga - dvi marke' - i to je to. A bit će i gore, vidjet ćete.

Što biste poručili onima koji traže ukidanje Novosti?

Ništa. Neka traže i dalje. Novosti se financiraju iz proračuna koji pune svi – i Hrvati, i Srbi, i Židovi, i Mađari, pa svi imaju pravo pisati kako hoće.