Ljudi mojih godina, pa i ponešto mlađi, zacijelo pamte gomiletine knjiga, nerijetko voluminoznih, koje su se objavljivale pod naslovima što su započinjali riječima ‘Tito i’. Pa smo tako na policama knjižara i knjižnica (ali i šefovskih ureda po raznim organizacijama udruženog rada ili samoupravnih interesnih zajednica) imali cijelu nisku biserja u stilu ‘Tito i vodeni sportovi’, ‘Tito i pčelarstvo’, ‘Tito i lov’... Nisam vidio, ali dao bih ruku u vatru da su neki domišljati baje napisali, pa se i masno naplatili od masovne prodaje, čak i knjižurine tipa ‘Tito i horizontalna prometna signalizacija’, ‘Tito i godišnja doba’, ‘Tito i svaka zvizdarija koja vam padne na pamet’...

Knjiga iz koje vam želim prepričati poglavlje zvala se, mislim, ‘Tito i životinje’ (ne sjećam se imena nakladnika, ali pamtim da je iz Srbije), a glavni je epizodist u njemu gepard kojeg je drug Tito dobio od (improviziram, ne zamjerite, pradavno je bilo) Kennetha Kaunde, predsjednika prijateljske i nesvrstane Zambije. Mačketina je živjela zatvorena u zoološkom vrtu na Velom Brionu i jednog ljetnog dana drug se Tito iznenadio vidjevši pred gepardovim kavezom, obojicu zabrinute, čuvara i veterinara.

(Slijedi prepričavanje na srpskom, ispričavam se tankoćutnicima, ali jedino tako i pamtim i već desetljećima prepričavam tu idiotariju)

 ‘Šta je bilo, drugovi?’ upita ih Tito prekinuvši šetnju. Oni mu rekoše da je gepard već drugi dan sve nešto bezvoljan i slab, da mu nude lek, pilulu neku, ali neće ni da je onjuši. ‘Pa što ne turite tu pilulu u neko lepo parče mesa, šta već voli, sakrijte, i on će da uzme lek a da nije ni znao’, posavetuje ih maršal, pa nastavi da šeta ostrvom. ‘Pa kako se sami toga nismo dosetili!?’ rekoše uglas veterinar i čuvar. Pola sata docnije, vrhovni se komandant vrati do kaveza i zatekne istu scenu. ‘Šta je sada, drugovi?’ zapita ih opet. Oni mu pokazaše na lepu, veliku šniclu, ubačenu u kavez. ‘Neće ni ovako’, reče jedan od njih. Drug Tito zastane, razmisli na sekund, odune dim iz muštikle, blago odgurne u stranu veterinara i čuvara, priđe kavezu i tiho šane nešto na uvo gepardu. A prelepi gepard, dar predsednika Kaunde, nato ustane na sve četiri i uslast pojede i šniclu i lek sakriven u njoj. ‘Pa zar drug Tito ume da razgovara i sa životinjama?!’ uglas se zapitaše čuvar i veterinar.

Eto, takva su se i slična sranja (aha, primijetili ste, sad opet pišem na hrvatskom!) pisala, redigirala, uređivala, objavljivala i pod mus kupovala u radnim kolektivima koji su našim roditeljima zauzvrat osiguravali doživotno zaposlenje, primjeren stan prije ili kasnije, besplatno zdravstvo i obrazovanje. A u tom obrazovanju, što je nonsens svoje vrste, odlikašima su - dakle najpametnijoj djeci u školi - često kao priznanje darivane upravo te knjige s glupavim hagiografskim izmišljotinama o ‘ljubičici bijeloj’ i ‘najvećem sinu naših naroda i narodnosti’.

Socijalistički kičeraj, oličen u koječemu drugome osim takvih knjiga, bio je idealan materijal za sprdanje, ali - to je moglo biti prilično rizično. Postojali su i ‘službeni’ vicevi o Titu (oni u kojima on uvijek na kraju zezne i Nixona i Brežnjeva, ili koga već), i njima smo se smijali uglavnom iz opreza, jer nikad nisi znao zbog čega ih pripovjedač zapravo priča. A oni uistinu smiješni, sve crnohumorniji kako je Titu vrijeme istjecalo, ti su se pričali isključivo udvoje ili utroje, ljudima za koje si znao da te nikome neće cinkati.

Sve u svemu, zapravo, Tito je, dok je bio živ, među običnim razumnim pukom vrlo često bio predmet izrugivanja. Ljudima su išli na živce sva ta pompa i namještanje kapitalaca po lovištima, višestruke titule narodnog heroja, štafete i sletovi, farbanje kose, čudna dikcija, kombiniranje radničkog samoupravljanja s naslikavanjem uz Holivuđane...

Onda je Tito umro, pa se deset godina potom samoubilo i njegovo životno djelo - SFRJ, pa smo se proglasili demokracijama i počeli konačno slobodno govoriti (i slušati) o strašnim zločinima Titove vojske u prvim poratnim godinama, pa o kasnijim okrutnostima režima kojim je bonvivanski i narcisoidno upravljao, pa se krenulo s pretjerivanjima (ne bih se čudio da u današnjoj, kroatiziranoj verziji one stare bajke Tito svojeručno baca čuvara i veterinara, naravno Hrvate, onom gepardu kojeg je osobno tjednima izgladnjivao) i sve je bilo spremno za konačni sunovrat i zaborav toga, je li, krvoloka, hrvatomrsca i hohštaplera. Ali - Tuđman nije dao.

Nije zapovjedio ni da se mijenja ime trga niti da se Titova bista skloni s vidnoga mjesta u vili ‘Zagorje’ u koju se uselio, da bi je preimenovao u ‘Predsjedničke dvore’. Ne samo zato što je sanjario biti ‘i poslije Tita - Tito’ (i trudio se u tome, upadljivo, ali bi svaki put ispao tek kao jeftini falsifikat iz dućana ‘Sve po 88’) nego zato što je znao, kao kakav-takav povjesničar, koliko bi mizerne šanse bile da ikakva Hrvatska opstane nakon 1945. da nije bilo Tita. I što bi odlučila Badinterova komisija da nije bilo ustava iz 1974. A robijao je u Titovu režimu, i imao zabrane javnog nastupanja.

Robijali su i Gotovac i Veselica - ni oni nisu tražili potpuno micanje Titova imena iz javnih prostora. Nisu ni Savka i Tripalo, a bili su skoro dva desetljeća demonizirani i izgnani iz javnosti, Titovom odlukom. Nisu to tražili, jer su bili svjesni da bez Tita Hrvatske ne bi bilo i da je upravo u Titovoj eri - uz sve manjkavosti, nepravde, surovosti i nakaradnosti režima - Hrvatska iz blatnjave polufeudalne provincije pretvorena u republiku s rastućom industrijom, međunarodno relevantnom kulturom, modernom medicinom i respektabilnim fakultetima, te s formalnopravnim temeljem, ‘papirnatim’ ali ipak napisanim, za osamostaljenje. Za toliki civilizacijski iskorak u samo tri i pol desetljeća (još malo pa će toliko proći i od osamostaljenja Hrvatske, pa možemo uspoređivati) najzaslužniji je upravo tip kojemu se Hruščov 1955. ispričao, tip kojega su zapadni državnici respektirali, a trećesvjetski obožavali.

Paradoksalno je i tragikomično da upravo moja generacija i njoj najbliže koje su se gnušale idolatrije kakvom smo bili okruženi i maltretirani u mladosti, danas tog istog junaka šaptanih viceva, upicanjenog debeljka koji ‘ume da razgovara i sa životinjama!’, doživljava kao simbol slobode i prosperiteta. A ponajtužnije je što on to, u usporedbi s ovima kakvi nas danas predvode na putu u sve goru i goru prošlost, uistinu i jest bio. Da nam je netko tada rekao da će baš ovako biti 2017., vjerojatno bismo mu prvo s odobravanjem kimnuli, a poslije ga u širokom luku izbjegavali kao najjadnijeg, najprozirnijeg udbaškog provokatora ikad.

Ali ima, na kraju, i neke povijesne pravde u tome što je za novi naziv dojučerašnjeg Trga maršala Tita odabrano upravo ime Trg Republike Hrvatske. Naime, Hrvatska je tek nakon dolaska Tita na vlast prvi put u svome službenom imenu dobila riječ ‘republika’.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala