Jučer sam se okupala na Bačama, a zaspala u Lenjingradu. Sanjala sam kako forsiram rijeku, ali nikako ne uspijevam isplivati iz vira ljepljive '45-e. Oko mene Nevom plivaju mrtvi partizani i ustaše, što je manje loša opcija. Jer više me brinu oni živi, koji se već godinama mlate na obali na koju smo se nasukali.

Loš sam plivač i ne znam kraul. Plivam skoro pa psećim, s glavom iznad vode, što se pokazuje gotovo pogubnim.

'Drugarice, pazi ploča!', čujem kako cvilež harmonike nadjačava Vilija Matulu, tako da u zadnji čas ipak zagnjurim i spasim vrat.

'Hvala, druže Matula!', odgovorim mu kad dođem k sebi i usput prešutim činjenicu da sam šokirana na što se sveo prosvjed na kojem je 'konferansje'. Osobito prešutim to da sam u dubini sitne duše za društveno uređenje čija ekonomija počiva na slobodnom tržištu, s BDP-om koji osigurava to da socijalna politika nije mrtvo slovo na papiru. I da mi prva asocijacija na socijalizam nije stanje u Venezueli, već ono u čajnoj kuhinji moje firme.

Pomislim, ako to glasno kažem, svrstat će me u klasnog neprijatelja. A dobro znamo da je klasni neprijatelj fašist. A lokalni fašist je ustaša. I onda se mogu pozdraviti s drugom obalom mojih liberalnih snova.

'Mirjana, meni su kupovali knjige'  

Ostat ću zauvijek tu, na pogrešnom mjestu. Na Trgu s čijim imenom dvije manjine zafrkavaju cijelu jednu naciju. Tamo gdje simbolički Lenjingrad jalovo i iz sumnjivih motiva mijenja ime u Sankt Peterburg, zbog čega samo što ne izbije rat.

Kad netko poput frizbija opet zafitilji limenu ploču, shvatim da je na njoj ime polupovijesne ličnosti, poludržavnika i vojskovođe, poluzločinca i polu svete krave - sve po potrebi. Ovo zadnje me ponuka da odustanem. Naime iz iskustva znam da krava ima rogove, osobito ako je sveta, pa se okrenem na predaju i zamahnem pseći.

Budnu me, tek da shvatim o čemu sanjam, dočeka Mirjana Krizmanić:

'Odrasla sam pod Titom, bila sam njegov pionir i toga se sjećam s velikom radošću', kaže mi.

Potvrđujem joj kimanjem glave, jer ni meni nije bilo loše. Imala sam sedam godina. Bilo mi je sve to tako normalno. I zakletve i pjesme pune proklinjanja i krvoprolića. I omraženi Švabo. Jednostavno, zabavno. Što zna dijete što je dvjesto kila?

'U Titovu režimu školovanje je bilo potpuno besplatno. Danas roditelji svojoj djeci moraju plaćati sve', govori mi Mirjana dalje.

Tu se malo štrecnem. Koliko me pamćenje služi, meni su roditelji kupovali školske knjige. Kupovali su mi i torbe, atlase, školski pribor, melodike, flaute i opremu za sport.

A Mirjanini nisu.

Kupovali su mi i plave suknje i bijele košulje, svaki put kad bih porasla za broj. Kupili su mi čak i kapu, maramu i malenu metalnu zvijezdu, jer mi je plastična završila negdje iza pozornice u seoskom kinu.

A Mirjanini očito nisu.

Da sam bezobrazna, kao što nisam, morala bih razočarati Mirjanu informacijom da, za razliku od svojih roditelja, djeci za vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja nisam kupila nijedan udžbenik. I da ove godine neću morati kupiti ni preobuku. Sve će to, mili moji, prekriti populizam i snijeg. Platit ćemo svi, porezima i prirezima, a zvat će se besplatnim.

Mirjana, kao da mi čita misli, pa mi nevjernoj i zabludjeloj odluči zadati završni udarac:

'U tom istom 'strašnom totalitarnom režimu' imali smo i besplatnu zdravstvenu skrb, a žene su imale istu plaću kao muškarci... Danas više nemamo ništa, osim povratka u srednji vijek.'

Ovo sa srednjim vijekom me u potpunosti prenerazi. Odmah mi padne na pamet da ću ostati bez Fejsa i interneta.

I da će me zbog ovog komentara spaliti na pravom pravcatom trgu, koji se doduše neće zvati ni Josipa Broza Tita, ni Trg Republike, a ne, kao što se to nerijetko događa, na društvenim mrežama. Da bih mogla 'lepo goret na lepoj lomači', a ne, recimo, na naslovnici Novosti.

Kako se antifašizam sveo na floskulu? 

Od same pomisli na opekline odmah se sjetim smrdljivog Jekodrema i bolničara Janike. Sjetim ga se i kako stoji s podignutom rukom u kojoj je višekratna konjska igla na iskuhavanje i špric pun penicilina, čime je liječio gotovo sve.

Lako je njemu bilo biti besplatnim, pomislim. Ništa MR, ništa CT. Ni laserske operacije. Ni uvozni pametni lijekovi čiji se iznosi pišu u milijunima.

Sjetim se i mog kolege, vrata do vrata, pa zaključim da ću ga po povratku s godišnjeg zadaviti jer cijelo vrijeme šuti o tome da je za isti posao plaćen više nego ja.

Prokleta država.

Živjele crvene zastave sa srpom i čekićem, koje su više nego Janikin penicilin za sve povijesne revizioniste, anti antifašiste, negatore holokausta, ljubitelje opera, neoliberale i Marka Skeju.

Živio antifašizam koji se brani zastavom SSSR-a, i bez jedne jedine zastave Republike Hrvatske.

Živjeli drug Staljin, Lenjin, Tito, Che Guevara i Ranković. Tu se krije rješenje!

Živio junak s transparentom 'Josipovo hrvatsko ime 'musliman' i žena ne mogu skrnaviti'.

Fašisti, to su oni drugi. Nikad i nikako mi.

Živjeli svi vi koji antifašizam, protestirajući na ovaj način protiv politikantskog poteza Hasanbegovića, niste na koncu sveli na floskulu.

Dajte da otplivamo iz 1945.  

Dolje svi mi kojima je već pun kufer umjetnih sukoba i nakaradnih igara bez kruha, pozdrava, simbola, totalitarističkih ideologija, kultova ličnosti koji se ne smiju preispitivati, nacionalnih mitova, užasa cenzure i radikalnog shvaćanja pojma politička korektnost, SUBNOR-a 1 i SUBNOR-a 2. Prošlih, današnjih i budućih rušitelja spomenika.

Skinite nam se s vrata i dopustite da napokon otplivamo iz 1945. Da se maknemo iz 20. stoljeća.

Ako baš ne možete jedni bez drugih, barem ne lažite da je 'Za dom spremni' naslijeđe operne umjetnosti u Hrvata ili da ste u Jugoslaviji imali besplatno školstvo, zdravstvo i 21. vijek. I da dvije trećine ljudi nije plaćalo za stanove koje je trećina dobila 'besplatno'.

Nema besplatnog ručka. Sve to netko plaća.

A dok se vi nastavite klati simbolima i mahati zastavama iščupanim iz ropotarnice prošlosti, ni taj netko neće više imati čime.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala