Legendarni napadač Genka za koji je odigrao 168 utakmica i zabio 106 golova, te belgijskih 'crvenih vragova', govorio je za tportal o šansama Hrvatske na Euru 2012. i kvalifikacijama za SP 2014. u kojima će se 'kockasti' ponovno susresti s 'njegovim' Belgijancima
Iako je u Hrvatskoj bio posve u sjeni igrača one sjajne generacije koja je 1998. godine osvojila svjetsku broncu u Francuskoj, Branko Strupar je u Europi itekako poznat igrač. Bivši belgijski reprezentativac, nogometaš Genka, Derby Countya i na kraju karijere svoje velike ljubavi zagrebačkog Dinama, u Belgiji ima status velikana.
Njegov doprinos Genkovom osvajanju naslova 1999. godine ne zaboravlja se samo tako, a itekako se pamte i njegova dva velika natjecanja s 'crvenim vragovima': na domaćem terenu, tijekom Europskog prvenstva 2000. godine i dvije godine kasnije Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji.
Do Eura 2012. preostalo je tek malo više od dva tjedna. Kako procjenjujete šanse Hrvatske za dobar plasman?
Bit će strašno teško proći skupinu. Čim sam vidio suparnike odmah sam rekao da imamo užasnu grupu u kojoj niti startna pobjeda ne jamči prolaz. Hrvatska definitivno nije favorit, ne u skupini s Italijom i Španjolskom, a niti Irci nisu baš tako bezazleni. Dobrim dijelom se slažem sa svima koji tvrde da će biti veliki uspjeh ako i prođemo skupinu, a kamoli dosegnemo i koju stepenicu više.
Niste valjda pesimist?
Ni slučajno! Uvijek se treba nadati, no kad pričamo o suparnicima i šansama Hrvatske, onda treba biti i realan. Trebat će nam sreće, no znate kako se kaže - bolje se roditi bez one stvari, nego bez sreće.
Naravno da ni ja to ne mislim. Treba vjerovati u sebe, u nogometu pogotovo treba vjerovati u sebe. Sjećam se kad sam se jednom, dok sam igrao za Derby County, pripremao za utakmicu na Old Traffordu, noge su mi se odsjekle od straha. Mislio sam da neću doći ni blizu gola strašnog Manchester Uniteda, a onda sam im u 66. minuti zabio za 1:1. na kraju smo izgubili 1:3. No to je za mene bio definitivni dokaz da se nikad ne treba predati, da uvijek čovjek mora vjerovati u sebe.
Je li dobro da najslabiju utakmicu igramo baš na startu?
U principu - da. No ne znam je li gore da Talijani izgube ili dobiju Španjolce. Bit će tu svega. Irska je reprezentacija koja igra engleskim stilom, s puno snage i trke i trebat će nam puno truda da ih dobijemo. O Talijanima svi sve znamo, pogotovo kako su spremni za igranje na turnirima poput ovoga, a Španjolci imaju 20 igrača od kojih baš svi kandidiraju za prvi sastav.
Pobjeda nad Irskom ipak je imperativ.
Apsolutno, no ponavljam, ona nam ne jamči prolazak. Ja sam s Belgijom na Euru 2000. bio baš u takvoj situaciji. Dobili smo prvu utakmicu protiv Švedske s 2:1, onda smo od Talijana izgubili s 0:2 i u zadnjem kolu protiv Turske nam je trebao bod za prolazak. Igrali smo dobro i onda naš golman Filip de Wilde u 45. minuti skoči na jednu svijeću s ispruženim rukama, a Hakan Šukur ga nevjerojatno nadskoči i zabije za 1:0. Na kraju je Šukur zabio i drugi gol u 70. minuti, a mi smo ispali. Sjećam se da je na stadionu bili više turskih navijača, nego naših, a mi samo bili domaćini Eura. Kakva je to tuga bila…
Gotovo ista Hrvatska koja će nastupati na Euru 2012. sučelit će se i 'vašoj' Belgiji u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014.
Ni to neće biti baš lako za naše dečke. Belgija je danas jako dobra reprezentacija, u kojoj igra sedam ili osam vrhunskih igrača. Obrana im je nevjerojatno dobra, golman Thibaut Courtois iz Atletico Madrida je izvrstan, mali Romelu Lukaku, iako u Chelseaju nije uopće igrao, sigurno je budućnost europskog nogometa. Imaju puno mladih, vrlo ambicioznih nogometaša prepunih snage i želje za dokazivanjem, a svi redom dolaze ih velikih klubova. Bit će to dvije izvrsne utakmice, jedva čekam to vidjeti.
Ta pitanja su me nekad izluđivala. Kad smo se kao reprezentacija pripremali za kvalifikacijski susret za Svjetsko prvenstvo 2002. godine protiv Hrvatske, belgijski novinari su me tjedan dana ubijali pitanjima za koga ću navijati, a pisali su kako sigurno neću željeti zabiti svojima. Užas! Da sam zabio, ne bih slavio, ali nije bilo govora o tome da bi namjerno promašio. Bio sam jako ponosan, ali sam Lijepu našu pjevao u sebi! Na kraju smo odigrali 0:0, sjećam se da me čuvao Igor Štimac, a da je napad predvodio Davor Šuker. Na kraju smo i mi i Hrvatska otišli u Japan i Koreju.
