Otkad su doživjeli teški udarac na izborima za Europski parlament te posljedično ostali bez prepoznatljivog predsjednika stranke Dragutina Lesara, Hrvatski laburisti gotovo su posve utihnuli. Stvara se stoga dojam kao da su posve odustali, i to u vrijeme kada su im iza vrata već novi izbori - prvo predsjednički, a nakon toga i parlamentarni. O svemu tome razgovarali smo s jednim od njihovih najaktivnijih zastupnika i bivšim potpredsjednikom stranke Brankom Vukšićem
Posljednjih mjeseci, nakon europskih izbora, nekako se čini da su Hrvatski laburisti utihnuli sa stranačkim aktivnostima. Kakva je trenutačna situacija u stranci s obzirom na to da se zna da je rezultat na europskim izborima bio velik udarac za stranku?
Na EU izborima kažnjeni smo zbog pogrešnog vođenja stranke, zbog neprepoznatljivosti, zbog pomirljivog tona u situaciji koja zahtijeva vrisak, zbog odmaka od istinske, svjetonazorske ljevice. U stranci su govorili kako ovakav kapitalizam treba popravljati, a ja smatram, poput, primjerice Vuljanića, ili Novaka ili Drmića… da ga treba rušiti. Zašto i kako, tome moramo posvetiti malo više prostora. Kapitalizam bi trebali popravljati kapitalisti, a ne socijalisti, a ne predstavnici radnika. Kakva je sada situacija? Gora nego što je bila. Posljednji put kada sam bio na sjednici Predsjedništva, prije nekoliko mjeseci, zatraženo je jedinstvo stranke pa sam ih pitao u čemu!? U guranju problema pod tepih, u šutnji, u ulagivanju… Nisam takav tip.
Svojedobno ste u izjavi za tportal rekli da Laburisti mogu opstati ako se vrate svojim korijenima, odnosno ako će se nametnuti kao zaštitnici radnika, najsiromašnijih i najranjivijih. Vidite li Vi da je stranka krenula tim putem?
Laburisti imaju na hrvatskoj političkoj sceni prostora i Hrvatska treba laburiste, ali laburiste koji neće djelovati salonski, laburiste koji neće tepati kapitalu i kapitalistima, laburiste koji će radnike učiniti subjektom društva, laburiste koji će se boriti da građani (samo)upravljaju onim što je njihovo, a ne da razni nesposobni milanovići ili karamarci krčme naše, laburiste koji će se boriti svim sredstvima protiv podivljalog financijskog kapitalizma, protiv vladavine banaka, protiv kapitalizma koji od 99 posto ljudi radi roblje ovisno o mrvicama koje će pasti sa stola nekakvog našeg todorića ili tedeschija, a u svijetu, naravno, nekog buffeta. Naznake takvog programa pisao sam prije pet godina za stranku. Trebamo iz dana u dan građane upozoravati da im ova, ali i neka buduća HDZ-ova vlast priprema socijalne galge kako bi im mogla, kada ih objesi naglavačke, popaliti i posljednju lipu. Ovo je socijalizam za šaku bogatih, a mi trebamo izboriti socijalizam za sve, dostojanstven život za sve.
Nakon lošeg rezultata na europskim izborima dogodio se i odlazak Dragutina Lesara s mjesta predsjednika stranke. Do izbornog Sabora Laburiste vodi Nansi Tireli. Koliko ste zadovoljni načinom na koji vodi stranku?
Ako je lošije nego prije, ako smo neprimjetni, ako lutamo – kao stranka – u stavovima, ako se nismo politički, ideološki (re)pozicionirali, tada je odgovor jasan. Ideja o osnivanju stranke je – ponavljam ne znam koji put – moja. Nisam se nikome prikrpao, nego sam laburiste – uz stotinjak osnivača – stvarao. Nisam laburiste – kojima je ime dao novinar Arsen Oremović – nikad vidio kao salonsku, malo umiveniju neoliberalnu stranku. Nisam je vidio kao nevidljivu. A ona sada jest i nužne su joj radikalne promjene. One će se, vjerujem, dogoditi. Ako pak izostanu, znam gdje je izlaz.
U razgovoru za tportal prije nekoliko mjeseci niste htjeli otkriti hoćete li i Vi istaknuti kandidaturu za predsjednika stranke na izbornom Saboru. Jeste li donijeli odluku po tom pitanju i, ako možete otkriti, koju?
Kako sve ide u krivom smjeru, kako se ne mijenja na bolje, da, razmišljam – potaknut od ljudi koji politički slično misle – o kandidaturi. Uostalom, smišljao sam s Vuljanićem programe Hrvatskih laburista kojima smo dobili šest mandata. Bili smo tada najugodnije iznenađenje. Bit ćemo, prionemo li poslu, veliko i ugodno iznenađenje već najesen. Možemo predvoditi ljevicu.
Prije kojih mjesec dana, i dvjestotinjak zagrebačkih laburista odlučilo je otići iz stranke. Bili ste povjerenik u zagrebačkoj organizaciji i dobro poznajete kako funkcioniraju Laburisti u Zagrebu. Je li se situacija u zagrebačkom ogranku popravila?
Bio sam povjerenik za Zagreb vrlo kratko vrijeme. Predložio sam neke promjene, ali mi središnjica na to nije odgovorila ni s – ne. Zato sam dao ostavku. Nema komunikacije. U Zagrebu treba početi ispočetka, s tim da postoji odlična jezgra od pedesetak entuzijasta, dobrih, radišnih i lojalnih laburista koji izgaraju iz akcije u akciju. Sasvim sigurno da među ostatkom neaktivnog članstva ima onih koji bi se aktivirali, ali do sada za to nije bilo, na vrhu, volje.
Pripremaju li se Laburisti za predstojeće predsjedničke i parlamentarne izbore?
Svaki je naš istup i svako je naše neistupanje priprema za izbore, bilo koje. Dovoljno je vremena da napravimo preduvjete za dobar rezultat. Ali moramo početi već sutra. Ne dodvoravanjem glasačima, već borbom za prava obespravljenih, borbom protiv kapitalističke pljačke, protiv darovanja svih vrijednosti šaci bogatuna koji iza kulisa vladaju Hrvatskom. Milanović i Karamarko su samo njihovi loši glasnogovornici. Za predsjedničke izbore se, vjerujem, laburisti neće posebno pripremati, mada i o njima moramo imati jasan stav.
Hoće li stranka na predstojećim predsjedničkim izborima imati svog kandidata? Ako neće, hoće li podržati nekog drugog i koga?
Gotovo sam siguran da nećemo imati, pa čak ni kao zeca koji bi iznosio stavove stranke i propagirao njezine ideje (jer treba iz taktičkih razloga ponekad ući u utrku i kada znadete da nećete pobijediti). O tome nismo na vrijeme razgovarali, a za to je pogodno vrijeme bilo odmah nakon parlamentarnih izbora. Sada je kasno. O tome hoće li stranka podržati nekog kandidata i kojeg, ne znam, ali ja osobno, kao saborski zastupnik, podupirem Ivu Josipovića, jer je između ponuđenih debelo najbolji kandidat, gospodin, politički jasan, obrazovan… Bilo gdje da govori i bilo o čemu da govori zbog njegova govora nećete se crvenjeti, a svaki put kad čujem (a rijetko je čujem) Kolindu Grabar Kitarović, postaje mi neugodno. Zbog pomanjkanja stava (osim o otpadu koji ostavlja kraj svojega kontejnera), pomanjkanja ideja. Ne znamo što i kako ona politički misli, ako, uopće, misli samostalno ili je nečiji projekt. Josipovićev je najveći minus to što ne pritišće Milanovića da prestane biti slugom kapitalista, banaka i tobožnjeg slobodnog tržišta (njime su manje države i slabije privrede ekonomski dotučene) koje je donijelo najviše zla čovječanstvu.
