Nikad neću zaboraviti kad sam davne 1999. u kinu gledala film 'Šesto čulo'. Kino je bilo poluprazno i to je vjerojatno pridonijelo jezivoj atmosferi, a ono što se dogodilo prilikom prikazivanja najpoznatije scene iz filma ili je nenadmašan marketinški trik ili moja uobrazilja (o trećoj mogućnosti koja se nameće neću razmišljati), ali je u svakom slučaju obilježilo taj odlazak u kino kao jedinstveno i vrhunsko filmsko iskustvo.

Naime, u trenutku kad je mali Haley Joel izgovarao svoju legendarnu rečenicu, u kinu je postalo grozno hladno. Temperatura se naglo i osjetno spustila, gotovo smo mogli vidjeti svoj dah pod nosovima - baš kao i likovi u filmu kad bi se nalazili u blizini duhova - da bi se, nakon što je dječak obznanio svoju veliku tajnu, temperatura polako ponovno vratila u normalu. Jezivo? Zastrašujuće! Ako je zbilja bila riječ o marketinškom triku, onda i zadivljujuće.

Danas, s masovnom produkcijom kojekakvih 'hitova' i smještajem kinodvorana u trgovačke centre, odlazak u kino teško da se može smatrati posebnim događajem u životu, a kamo li nekakvim činom kulturnog uzdizanja. Osim toga, zašto bismo uopće išli u kino kad već s jednim računalom, LCD projektorom, čistim bijelim zidom nasuprot udobnog kauča, par paketa kokica za mikrovalnu i dobrim društvom možemo stvoriti kino-dvoranu u vlastitom domu, a da se čak ne moramo odreći ni najsvježijih filmskih uradaka. Minimalno ulaganje za maksimalan doživljaj, a pritom ne moramo tražiti parking, stajati u redu za karte, potrošiti dvostruko više novca od cijene karte za grickalice ili propustiti dio filma jer je sok koji smo iskapili dok su još trajale reklame odlučio izići van. I najbolje od svega, ne moramo gasiti mobitel ako baš nećemo niti svoje opaske o filmu prosljeđivati prijateljima šaptom. Zbilja, zašto danas ljudi još uvijek odlaze u kino?

Fascinacija odlaskom u kino veća je od pukog gledanja pokretnih slika u zatamnjenoj prostoriji. Riječ je o posebnom događaju, objašnjavaju psiholozi, koji uključuje izlazak iz kuće, mijenjanje okoline i društvenu interakciju, dakle promjenu učmale svakodnevice. Pa ipak, brojke kinoposjetitelja su u Americi u blagom, ali stalnom padu, za što se najviše optužuju dva najljuća neprijatelja kina: piratstvo i kina u kućnom izdanju. Kinoindustrija se najviše uzda u tehnologiju da je izvuče iz ralja propasti, međutim 3D kerefeke kad-tad postanu zamorne (pogotovo ako ste stariji od 13), čak i uz najavljivane laserske projektore koji će omogućiti gledanje 3D filmova bez naočala. A dok ne dočekamo holografsku tehnologiju, pametne će glavice morati smisliti neki manje radikalan način privlačenja publike u kinodvorane.

Možda nešto u stilu marketinškog trika s početka priče? Srećom, pametne glavice već rade na tome, promišljaju i smišljaju te su se dosjetile! Evo par jednostavnih, ali fantastičnih ideja koje bi dugo iščekivanu revoluciju kinodoživljaja mogle odvesti u novom i zanimljivijem smjeru:

Kino po mjeri gledatelja
Moto ovakvog kina je 'Know your audience', a dobra je stvar ta da ne moramo živjeti u Americi da bismo iskusili ovakvu vrstu usluge. Tematske večeri, kinoprojekcije za targetiranu publiku i specijalizirani sadržaj mogli smo i još uvijek možemo pronaći i kod nas (npr. Dokukino Croatia ili Kino Europa u Zagrebu), a dobra posjećenost ovih kina govori u prilog tome da je samo pitanje vremena kad će se ovakva vrsta posebnog kinodoživljaja raširiti i diversificirati.

U Americi, naravno, idu i korak dalje u stvaranju pravog kina po mjeri gledatelja. Ne polaže se samo računa na ono što se gleda, nego i u kakvom ambijentu se gleda. Sve se više kina povodi za jednostavnom idejom da trebaju predstavljati mjesto kamo publika želi ići i boraviti i gdje će se osjećati dobro, pa se dvorane pretvaraju u luksuzne dnevne sobe s udobnim kaučevima, foteljama, vrećama za sjedenje i jastucima, barovima, pa čak i restoranima. Možda na prvu loptu zvuči kao pretjerivanje, ali koji film ne bi bio dobar kad bismo ga gledali, primjerice, ovdje:

Tajno kino
Britanska kompanija Future Cinema smislila je, pak, jedan fantastičan koncept: Secret Cinema. Ideja je jednostavna: organizirana je filmska projekcija, kad će se i gdje održati te što će se gledati, tajna su gotovo do samoga početka filma. Tragovi su posijani na Facebooku i Twitteru, a na dan samog događaja unajmljeni glumci nabrijavaju publiku improviziranim scenama iz filma koji će se gledati, a cijela ta interaktivna ludnica garantira jedno jedinstveno i spektakularno iskustvo kojemu će se teško naći premca.

Interaktivno kino
Ideja o interaktivnom kinu nije ništa novo. Kad se 'Mr. Sardonicus' 1961. godine pojavio u kinima, publika je uz pomoć fluorescentnih natpisa mogla birati između dva kraja. 'Mr. Payback' interaktivni je film novijeg datuma (iz 1995) za čijeg je prikazivanja publika birala slijed radnje uz pomoć malih elektroničkih tipkovnica.

Paramount Pictures se, pak, domislio nečemu drugome i, po uzoru na lude projekcije filma 'The Rocky Horror Picture Show', za nedavno reizdanje kultnog mjuzikla 'Briljantin' organizirao projekciju 'Grease: Sing-A-Long'
U filmu 'Fame' iz 1980. prikazano je kako su izgledale kultne projekcije filma 'The Rocky Horror Picture Show':

Publika je pozvana odjenuti se u prikladnu odjeću te tijekom filma zapjevati uz Johna Travoltu i Oliviju Newton-John, prateći ilustrirane titlove na velikom platnu. Odlična ideja i odličan izlazak, ali samo ako ste dovoljno tolerantni spram tuđeg pjevanja.

Dakle, nije potrebno puno da se publika natjera u kinodvorane. Jedna dobra ideja, koja čak ne mora biti pretjerano originalna, dovoljna je da osjetimo poriv za izlaskom iz kuće kako bismo pronašli svoju dvoranu, svoj red i svoje sjedalo.