U filmu 'Bogovi su pali na tjeme' afričkom pustinjskom urođeniku - kalaharijskom Bušmanu - pada na glavu prazna boca osvježavajućeg pića. U kulturu lovaca i sakupljača prilagođenih prirodi (a ne obratno), kulturu koja ne poznaje izlišne predmete ni privatnu svojinu, a koju neki antropolozi povezuju sa samim korijenima čovječanstva, taj predmet suvremene civilizacije unosi razdor i zato mora biti vraćen 'bogovima' koji su ga Bušmanima dali
Iz reportaže koju je ovog tjedna donio The New York Times ispada da u zadnjih 30-ak godina 'bogovi' ne samo da su snabdjeli domoroce brojnim čudesnim predmetima, nego im nastoje definitivno oduzeti postojbinu u kojoj žive tisućljećima.
Ta postojbina u državi Bocvani još od vremena britanskog kolonijalizma nosi naziv Životinjski rezervat Centralni Kalahari. Površinom je tek nešto manja od čitave Hrvatske. No s obzirom da je posrijedi područje s najvećom mogućom zaštitom od ljudskog djelovanja - strožom od nacionalnog parka - na njemu ne bi smjeli živjeti ljudi. Stoga su vlasti tijekom tri desetljeća na razne načine nastojale privoljeti ili prisiliti nekoliko tisuća kalaharijskih Bušmana (jedno od izvornih imena tih naroda je San) da napuste svoje prirodno stanište i nasele se negdje drugdje – najčešće u suburbijama gradova dvomilijunske Bocvane.
Bušmani su proteklih godina pokrenuli i dobili neke sudske procese protiv države, no vlasti nalaze nove metode. Jedna od efikasnijih je začepljavanje umjetnih izvora vode, koja je čišća i na koju su proteklih desetljeća navikli mnoge Bušmane. Nekoliko stotina još ih preživljava u rezervatu koristeći drevne tehnike lova, sakupljanja plodova i pronalaženja vode u podzemnim biljkama.
Dali im pravo izbora da bi im uzeli pravo izbora
Većina ih se, ipak, preselila u gradove ili uz njihove rubove, gdje su česti prizori još jedne uništene kulture: redovi za humanitarnu pomoć, alkoholizam, besperspektivnost, razdvojene obitelji... Jedan od najskromnijih i najsamodostatnijih naroda, koji je tisućama godina umio živjeti u surovim uvjetima kao jedinstven oblik ljudskog postojanja, u interakciji sa 'superiornom' ekspanzionističkom silom pretvara se u društvenog parazita, atrofiranu i dezorijentiranu sirotinju.
Svjetska predodžba o Bušmanima, koju je između ostalih djela zacementirao i spomenuti film iz 1980. godine, zapravo je snažno romantizirana, upozoravaju neki stručnjaci. Nakon što im je olakšan pristup vodi, stvorili su veća naselja, počeli uzgajati stoku, perad i neke poljoprivredne kulture. S vremenom su prihvatili škole, humanitarnu pomoć i mobilne medicinske klinike. No vlada u Gaboroneu sada tvrdi da se tako ne može živjeti unutar prirodnog rezervata. Tvrdi da Bušmani preuzimaju i tehnologiju poput oružja, pa su primjerice neki od njih odbacili otrovne strelice i sada idu u lov puškama, jašući konje.
Ima stručnjaka koji brane pravo urođenika iz Bocvane da uzmu od civilizacije koliko žele, umjesto da ih se tretira kao muzejsku senzaciju za antropologe, dokumentariste i, naravno, turiste. 'Mitovi koje stvara izvanjski svijet ne pomažu nama koji tu živimo da riješimo probleme. A najveća teškoća s kojom se Bušmani danas susreću jest siromaštvo', izjavio je za NYT dr. Jeffress Ramsay, glasnogovornik vlade i povjesničar po struci.
No pravu bijedu i siromaštvo mnogi neintegrirani Bušmani našli su upravo u predgrađima svojih 'dobročinitelja', a alternativa im se ne daje. Bocvana u zadnje vrijeme postaje sve bogatija zbog otvaranja novih rudnika dijamanata. Neki optužuju vlasti da upravo zbog toga, zbog novih izvora bogatstva, nastoje osporiti svako pravo da se u savane i pustinje svojih predaka vrati autohtoni narod San.
