Jedina stvar koja je Winstona Churchilla spašavala od 'crnog psa', kako je ovaj legendarni britanski premijer nazivao depresiju, bilo je slikanje. Churchill je proveo sate slikajući akvarele krajobraza, što mu je pomagalo da se opusti i oslobodi depresivnih stanja koja su ga pratila kroz njegov dugi život i spektakularnu političku karijeru, u kojoj nije manjkalo ni velikih poraza.

Iako ga ne treba blasfemično uspoređivati s Churchillom, Radimir Čačić s njime dijeli sklonost slikanju, koja mu je pomogla da izdrži zatvorsku kaznu zbog ubojstva dvoje ljudi u prometnoj nesreći u Mađarskoj. Uz golf, naravno. Čačić je otkrio likovni talent na prijemnom ispitu za arhitekturu, no nikada nije imao vremena posvetiti se slikanju, što mu je tijekom boravka u zatvoru bilo moguće, te je naslikao niz portreta i pejzaža, koje će hrvatskoj javnosti predstaviti na izložbi u Istri. O takvoj vrtoglavoj slikarskoj karijeri u Hrvatskoj mogu sanjati samo rijetki umjetnici, no i to je jedna od povlastica pripadanja političkoj klasi.

Čačić doista nije usamljen u svojoj naklonosti prema kistu, pa je tako nedavno svoje slikarije predstavio i bivši američki predsjednik George W. Bush, koji tako krati umirovljeničke dane na svom teksaškom ranču. U zatvoru je predano slikao i Ante Gotovina, koji je obilno čitao i literaturu o povijesti umjetnosti, a najviše se bavio portretima u svojem slikarskom opuštanju. Gotovina je tako naslikao portret Ivana pl. Merza, katoličkog mučenika, ali i vizure nekih od svojih kolega zatvorenika u Sheveningenu, primjerice Slobodana Praljka

Slikanjem se bavio i američki general i predsjednik Dwight Eisenhower, također ljubitelj likovne obrade pejzaža.

Osim pejzaža i portreta, među kojima je i jedan autoportret u stilu Van Goghovih jakih poteza, Radimir Čačić je u zatvoru rado slikao i cvijeće te nekoliko slika nudi prizore buketa u vazama, u kojima se impresionistički prelijevaju boje. Bush mlađi je za svoje umiljato amaterske slike dobio čak i pohvale strogih kritičara s njujorške likovne scene, koji su se natjecali u tome tko će više pohvaliti 'infantilne slike' bivšeg omraženog predsjednika, no najgoru je kritiku na svoj likovni rad doživio Adolf Hitler, kojega nisu primili na bečku Likovnu akademiju, što je prilično negativno utjecalo na ostatak 20. stoljeća.

No kako je Čačić čovjek koji se nikad nije pretjerano obazirao na kritike, pravo će mjerilo njegove slikarske vrijednosti biti naravno tržište, što bi trebalo biti prihvatljivo dugogodišnjem biznismenu, političaru i graditelju. Tko zna, možda će se nekad u budućnosti netko pohvaliti kako mu na zidu visi originalni Čačić, jer ako na sljedećim izborima novoosnovani Reformisti ne uspiju doći na vlast u nekoj od kombinacija, Radimir Čačić mogao bi ponovno imati mnogo slobodnog vremena za slikanje.