Mirko Bilandžić, stručnjak za nacionalnu sigurnost i terorizam s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže nam da su se parametri nacionalne sigurnosti potpuno promijenili u posljednjih 20, 30 godina. 'Nekada je centralno pitanje nacionalne sigurnosti bila vojska i politika, a to se promijenilo prije 20-30 godina. U globalizaciji nema više bipolarnog svijeta, nacionalni interesi su redefinirani, struktura i izvori ugrožavanja su promijenjeni pa je logično da se događa redefinicija parametara nacionalne sigurnosti. Na prvo mjesto dolazi ekonomija. Logično je onda da su i strategije nacionalne sigurnosti redefinirane. Temeljna funkcija države je briga za nacionalno gospodarstvo, a od ranije ekonomike nacionalne sigurnosti danas je stavljen fokus na ukupnu gospodarsku sigurnost. Ako postoji takav okvir, logično je da država ima instrumente za jačanje nacionalnog gospodarstva', pojašnjava.

Modeli realizacije su različiti, no u svakom slučaju država se treba držati načela nemiješanja u gospodarsko-ekonomske procese. Bilandžić spominje bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona koji je donio sedam strategija nacionalne sigurnosti. Od njih su četiri bile ekonomske. 'To svi imaju, to je vani standard, a američki primjer slijede mnoge države, pri čemu se kopiraju i iskustva dobre prakse iz povijesti, primjerice funkcioniranje Dubrovačke Republike', naglašava. CIA i FBI, između ostalog, imaju programe kojima su na usluzi američkim kompanijama.

Kako država može pomoći gospodarstvu? Uz stavljanje svih za to uže nadležnih, državnih resursa u funkciju gospodarstva, uobičajeno je stvaranje posebnih trustova mozgova koji se bave ekonomskim analizama. Nema svaka kompanija resurse za izrade strateških političko-ekonomskih analiza. Ako recimo hrvatska tvrtka želi investirati u Kazahstan, a nema resurse da napravi političko-ekonomsku analizu tog tržišta, onda te informacije može dobiti od takvih državnih strateško-analitičkih centara. 'Također se uspostavljaju inovativni menadžerski strateški modeli na razmeđu države i gospodarstva, kao što je primjerice gospodarska diplomacija, koja u Hrvatskoj još nije izgrađena, a u svijetu je standard', dodaje Bilandžić.

Tu svoju ulogu imaju obavještajni sustavi. Primjerice prilikom inozemnih investicija funkcija obavještajnih službi je ta da istraže podrijetlo kapitala i funkcioniranje investitora. Da se to radi, ne bi se dogodilo ono s Cargom. Obavještajni sustavi dio su mehanizma koji služi državi i normalno je da su angažirani i na realizaciji nacionalnih interesa, odnosno da su u službi gospodarstva: od izrade analiza koje daju 'znanja unaprijed' o potencijalnim poslovnim prilikama do sigurnosti gospodarstva.

Riječ je o posve uobičajenim legalnim i tržišnim uvjetima primjerenim aktivnostima. Država nekada i prijeđe granicu pa onda ulazimo u poslovnu špijunažu. Francuzi su recimo priznali da su sva sjedišta u poslovnoj klasi u avionima Air Franca na relaciji New York-Pariz bila ozvučena. Ako to rade kompanije, onda je riječ o industrijskoj špijunaži.

Za razliku od toga, business intelligence je legalna aktivnost usmjerena na javne poslovne informacije iz kojih nastaju analize. To je menadžerski alat koji se danas primjenjuje u svim ozbiljnijim kompanijama. Država mora raditi na tome i da osposobi kadrove. Francuska je osnovala 54 fakulteta za osposobljavanje menadžera za to. Kod nas imamo tek kolegije na Ekonomskom fakultetu u Osijeku i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Funkcija pak protuobavještajnog sustava, s obzirom da živimo u društvu rizika, briga je za normalno funkcioniranje i sigurnost gospodarstva. Kada je riječ o prevarama, pranju novca i korupciji, tu stradava nacionalna sigurnost i ekonomski model države. 'Da smo se time bavili, ne bismo imali ovakvu korupciju i izravnu štetu od 15 milijardi dolara. Obavještajna zajednica treba biti servis onome koji donosi odluke - ne ih sama donositi. To su servisni sustavi što onima koji odlučuju moraju dati sve informacije, a u našem slučaju trebali su ukazati na korupciju i neophodnost njezinog suzbijanja', naglašava Bilandžić i dodaje: 'Nismo se brinuli o sigurnosti nacionalnog gospodarstva, što je očito jer smo opljačkani. Svi oni koji imaju u fokusu interesa brigu za nacionalnu sigurnost, u ovom slučaju njezinu ekonomsku dimenziju, nisu opravdali svoje postojanje.'

Smatra da je Hrvatska sama sebi uzrokovala ugrožavanje nacionalne sigurnosti kroz gospodarsku prizmu.  Da je sustav sigurnosti bio u funkciji, ne bi nam se dogodila 'pljačkaška' privatizacija, a nakon nje i sistemska politička korupcija sa svim svojim obilježjima: klijentelizmom, nepotizmom, kronizmom, pljačkom državne imovine…

'Ostaje pitanje je li to bilo moguće spriječiti: je li obavještajni sustav bio pasivni, onemogućeni promatrač tih procesa ili pak rezultat i zarobljenik modela političke korupcije. Posljednjih godina imamo sistemsku korupciju kao način i model upravljanja. Očito je stoga da nam predstoji profesionalizacija i depolitizacija mnogih državnih i profesionalnih sektora, od kojih je to za one vitalne, poput obavještajnog, presudno', zaključuje Bilandžić.