Josipović je predstavljen kao 'hrvatski Willy Brandt' te je u intervjuu detaljno objasnio svoju politiku pomirenja:

'Nije potrebno da Srbija i Hrvatska imaju isto mišljenje o svemu. No ono što možemo postići je približavanje gledišta, i to na osnovi objektiviziranja činjenica te uzajamno poštovanje. Zapravo mislim da će interpretacija povijesti uvijek biti pomalo različita u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji, ali o tome treba pričati, da bismo razvili međusobno povjerenje. Razlike ne trebamo gurati pod tepih.'

Josipović je objasnio i da je hrvatska vodila obrambeni rat početkom devedesetih, naglašavajući da nije bilo hrvatskih tenkova u drugim državama, nego obratno. Budući odnos Srbije i Hrvatske predsjednik Josipović je usporedio s time kako se razvijalo prijateljstvo između Njemačke i Francuske, a upitan o tužbi pred Međunarodnim sudom pravde, rekao je sljedeće:

'Predsjednik Tadić i ja smo ustanovili da bismo neke probleme vjerojatno lakše mogli riješiti razgovorom nego tužbom. Ako ciljeve tužbe, a to su utvrđivanje sudbina nestalih, povratak otetih dobara i prihvaćanje odgovornosti za zločine, možemo postići na drugi način, zašto bismo trošili novac i vrijeme na tužbu.'

Josipović je još jednom ponovio žaljenje za udio hrvatske politike u bosanskoj tragediji te istaknuo da su ankete pokazale da ga u tom stavu podržava većina hrvatskih građana.