SKICE ZA PORTRET EU

Češka - srce Mitteleurope i pradomovina Hajduka

13.06.2013 u 07:00

Bionic
Reading

Češka je srce tzv. Mitteleurope, država s najviše ateista u Europskoj uniji, kao i društvo s bogatom i svjetski relevantnom kulturom i poviješću koje se uvijek isticalo po svojoj miroljubivosti

Od dalmatinskih galebova se, tijekom njihova vrhunca u sedamdesetim i osamdesetim godinama, često moglo slušati kako su Čehinje najbolje u krevetu. No, ono što se u toj priči o 'lakim Čehinjama' ne primjećuje jest kako je ona izraz primitivnog mačizma, po kojem žene ne bi trebale uživati u seksu, a još manje s različitim partnerima jer će onda vrlo brzo biti proglašene promiskuitetnima.

Možda se čini neprimjerenim portret Češke započinjati pisanjem o seksu, ali neprimjerenost je samo u oku sputanog i seksualno frustriranog promatrača, a nikako u tome što su Česi poznati po tome da vole voditi ljubav, pisati o tome, snimati seksi filmove i ne stidjeti se ničega u tom kontekstu. A baš kao što nisu seksualno opterećeni ili neiživljeni, Česi su specifičan narod i po tome da ih pretjerano ne brinu vjerske dogme i suluda pravila te su ponosno najveći ateisti i agnostici u cijeloj Europi. To ne znači da su iskvareni i nasilni ljudi, bez poštovanja za ljudski život, nego baš suprotno – iznimno neratoborni, pomirljivi i tolerantni, što su desetljećima pokazali i kao gosti na Jadranu. Uostalom, kad su u Dubrovniku prije koju godinu bez razloga premlatili Oscarom nagrađenog redatelja Jiřija Menzela, koji je snimao dokumentarac u Hrvatskoj, on to divljaštvo nije vječno zamjerio Hrvatima, nego je izjavio kako će se uvijek vraćati u Hrvatsku i na Jadran.

Ipak, prije nego se zaletimo sa superlativima o Češkoj, treba spomenuti i kako i ona, kao i svako društvo, ima svoje mračne strane. Jedna od njih je odnos prema Romima, čiji broj u ovoj državi nije mali, a koji su potpuno marginalizirani, pa čak i izloženi organiziranim napadima neonacista i sličnih mrzitelja iz susjednih država, poput Njemačke i Mađarske. Oni dolaze u češku provinciju, gdje Romi obitavaju, na svojevrsne neonacističke safarije iživljavanja nad slabijima i drugačijima, čime se češke vlasti nedovoljno bave i zbog čega dobivaju packe iz Bruxellesa. No zato o tome itekako pišu tamošnji, ali i ostali europski mediji, te je odnos prema Romima jedna od crnih mrlja češke sadašnjosti. O tome svjedoči i glazbena karijera Daniela Lande, češke inačice Thompsona, koji je imao pjesme uperene protiv Roma, za koje je on sam pak tvrdio da su samo 'patriotske, a ne rasističke'. Zvuči poznato. Druga mrlja je masovno protjerivanje Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, tzv. Benešovim dekretima, koje je možda razumljivo u tadašnjem povijesnom kontekstu, ali i dalje ostavlja gorak ukus.

Otkako su postali samostalna država 1993, nakon mirnog razvoda sa Slovačkom, Česi su se značajno ekonomski razvili, postali članovi NATO-a i EU-a, ali ne i eurozone, te nastavili s razvijanjem demokracije, što je zaustavila prvo nacistička, a kasnije i sovjetska okupacija 1968. S obzirom na to da nisu poznati kao veliki ratnici, Česi se nisu masovno pobunili protiv okupatora, a rušenje komunističkog totalitarnog sustava izvedeno je u nečemu što se opravdano naziva baršunasta revolucija. Uostalom, jedno od najpoznatijih djela češke književnosti, svjetski glasoviti 'Dobri vojnik Švejk' Jaroslava Hašeka, opisuje veliku snalažljivost u izbjegavanju služenja vojske te slavi slobodarski duh za kojeg nema nikakvih autoriteta, svetinja i tradicija koje su vrijedne uzimanja tuđeg života.

Razgovor s češkim oskarovcem Milošom Formanom.

A kad već spominjemo Švejka, treba istaknuti i poznati, specifični češki smisao za humor (nije iznenađenje što se jedan od najpoznatijih romana češke književnosti zove 'Šala'!), koji je izražen u brojnim književnim, ali još više filmskim djelima, kod režisera poput već spomenutog Menzela ili još slavnijeg Miloša Formana. Češki je film naročito omiljen u Hrvatskoj, pa se tako u Zagrebu već godinama redovito organizira revija češkog filma, a ne treba ni naročito naglašavati da je Milan Kundera, koji nikako da dobije zasluženog Nobela, jedan od najčitanijih pisaca u Hrvatskoj.

Da život u Češkoj općenito nije loš, pokazuju podaci poput onoga da je ova zemlja prva među onima iz bivšeg komunističkog bloka dosegla status razvijene (kako ga definira Svjetska banka). Nadalje, Češka ima i jednu od najmanjih stopa smrtnosti novorođenčadi u Europi, a ubraja se i među najmirnije i najzdravije države Starog kontinenta.

Suvremenu Češku je naročito obilježio njen prvi demokratski izabran predsjednik Vaclav Havel, jedan od najpoznatijih komunističkih disidenata, koji je svoju zemlju uvijek upućivao u smjeru modernosti i tolerancije, što se ne može reći za njegove nasljednike na toj funkciji – prvo rigidnog euroskeptika Vaclava Klausa, a ni aktualnog predsjednika Miloša Zemana, koji se nedavno našao na meti cijele tamošnje akademske zajednice zbog toga što je onemogućavao postavljanje homoseksualnog docenta Martina Putne na mjesto profesora. Naime, u Češkoj predsjednik jednom godišnje proglašava – na prijedlog akademske zajednice – redovite fakultetske profesore, a Putna je, usto što je ugledan književni teoretičar, oštar kritičar aktualnog predsjednika, pa mu se Zeman odlučio tako osvetiti. No nakon jednoglasne osude javnosti Zeman je popustio, te je 68-godišnji Putna dobio svoje zasluženo zvanje fakultetskog profesora.

A što se tiče direktnih veza između Hrvatske i Češke, one su brojne i stabilne već desetljećima, te ih se u okviru ovog teksta ne može sve spomenuti. Jednu je ipak nemoguće izbjeći, a to je da je nogometni klub Hajduk, koji je za mnoge u Splitu i Dalmaciji daleko više od samo kluba, osnovan davne 1911. godine, i to - u Pragu!

Deset stvari koje morate znati o Pragu.