Prije točno šezdeset godina, 19. kolovoza 1953. moderna iranska povijest doživjela je ključan zaokret kada je uz američko-britanski blagoslov svrgnut iranski premijer Muhamed Mosadek. Ovaj događaj pridonio je antiamerikanizmu koji je doveo do svrgavanja šaha 1979, a utjecao je i na Irance koji su zauzeli američko veleposlanstvo u Teheranu kasnije te godine. No američkoj obavještajnoj zajednici je trebalo šest desetljeća da otvoreno prizna kako je stajala iza kontroverznog svrgavanja premijera Irana. Objavljeno je to danas na web stranici Arhiva Nacionalne sigurnosti, gdje je moguće pogledati cjelokupno izvješće Bitke za Iran, koje je sredinom 1970-ih priredio CIA-in povjesničar
Dokument je prvi put objavljen 1981, ali je većina toga iskidana, uključujući sve iz Odjela III, pod nazivom 'Covert Action' - dio koji opisuje sam državni udar. Većina tog dijela ostaje u tajnosti, ali ova nova verzija službeno javno priznaje, po prvi put, sudjelovanje CIA-e.
'Vojni udar kojim je svrgnut Mosadek i njegova Nacionalna fronta izveden je po direktivi CIA-e kao čin američke vanjske politike', navodi se u izvješću. 'Rizik od prepuštanja Irana koji je otvoren sovjetskoj agresiji prisilio je SAD (...) na planiranje i izvršavanje operacije TPAJAX', stoji dalje.
TPAJAX je CIA-in kodni naziv za svrgavanje vlasti u Iranu 1953, koji se oslanjao na lokalne suradnike u svakoj fazi. Sastojao se od nekoliko koraka: pomoću propagande politički potkopati Mosadeka, potaknuti šaha na suradnju, podmititi članove parlamenta, organizirati sigurnosne snage, potaknuti javne demonstracije. Prvotni pokušaj zapravo nije uspio, ali drugi 19. kolovoza jest.
Zašto je CIA konačno odlučila službeno priznati svoju ulogu je nejasno. Naime, kako podsjeća Foreign Policy, i CIA-in i britanski operativci su napisali knjige i članke, kao i brojni znanstvenici, o ovoj operaciji. Štoviše, dva američka predsjednika (Clinton i Obama) javno su priznala američku ulogu u državnom udaru.
No obavještajna zajednica često ima različit stav kad su u pitanju takve stvari. Oni strahuju da bi razotkrivanje 'izvora i metoda' - čak i za operacije stare nekoliko desetljeća koje uključuju zastarjele metode kakve su se koristile u prošlosti - moglo možda pomoći protivniku. Po njima postoji samo ono što je postalo javno neslužbenim putem (curenjem informacija) i ono što vlada službeno priznaje, u što se očito ne uračunavaju i priznanja predsjednika. Konačno, tu je i prioritet održavanja dobrih odnosa sa saveznicima, posebno u obavještajnoj areni.
Dokumente i fotografije možete pogledati ovdje
